Nestanak Eme Volš iz mirne ulice Mejpl prije trinaest godina zauvijek je promijenio život jedne porodice.Ono što je počelo kao običan dan pretvorilo se u noćnu moru bez odgovora.
Jedanaestogodišnja Ema Volš tog je septembarskog popodneva crtala kredom ispred porodične kuće u mirnoj ulici Mejpl. Njena majka, Alison, nakratko je ušla unutra da se javi na telefonski poziv koji je trajao tačno 23 minuta. Kada se vratila, ispred kuće više nije bilo ni tragova života — Ema je nestala. Na trotoaru su ostale samo blijede linije od krede, uvijene poput ptičjih krila koje je djevojčica maločas crtala.
Nije bilo vriska, znakova borbe niti tragova provale. Sve se dogodilo tiho, gotovo nečujno, kao da je nestala u zraku.
- Te 2010. godine, Ema nije bila dijete koje je punilo naslovnice. Nije bila poznata javnosti. Njena učiteljica iz trećeg razreda opisivala ju je kao nježnu i neobično ljubaznu, dijete koje je voljelo slagalice, crtanje životinja i nedavno razvilo fascinaciju pticama. Tog dana crtala je crvendaće na sivom betonu, uživajući u popodnevnom suncu.
Nije poslan nikakav Amber alert. Vlasti su naginjale teoriji da je možda pobegla, iako nije bilo nijednog dokaza u prilog tome — nije imala probleme kod kuće, nije pokazivala znakove planiranja i nije postojalo jasno objašnjenje zašto bi to učinila. Alison je od samog početka bila uvjerena u suprotno: „Ema nije pobegla. Neko ju je odveo.“
Bez nadzornih kamera, bez fizičkih tragova, istraga se brzo našla u slijepoj ulici. Dani su prelazili u sedmice, sedmice u mjesece, a zatim su se nizale godine. Alison se nikada nije odselila iz te kuće. Emina soba ostala je netaknuta — krevet namješten, crteži ptica na zidovima. Svakog njenog rođendana palila je svijeću. Svakog 14. septembra sjedila je na prednjem stepeništu, čekajući.
- Grad Riverdejl nikada nije u potpunosti zaboravio. Plakati sa njenim likom su izblijedjeli, ali ih niko nije skidao. Meštani su i dalje novim komšijama pričali priču o „djevojčici iz Mejpl ulice“. Djeca koja su se nekad igrala s njom odrastala su noseći sjenu straha, a njeno ime je ostalo rana u kolektivnom sjećanju.
Alison nije prestala tragati. Pratila je konferencije o nestalim osobama, pridruživala se potragama u šumama, čuvala kutiju dokumenata sa natpisom „Ema — Nije gotovo“. Ali ni jedan novi trag nije se pojavio. Sve do dana kada je jedan pas po imenu Maks nanjušio nešto neobično.
U julu ove godine, policija je radila na potpuno nepovezanom slučaju krađe građevinskog materijala. U blizini napuštenog cevovoda, K-9 pas Maks počeo je uporno lajati pored starog, zarđalog odvoda. Policajci su u početku mislili da je riječ o nekoj životinji, ali kada su otvorili poklopac, ugledali su nešto crveno zaglavljeno u betonskom zidu, djelimično zatrpano muljem.
Izvučena je dječja jakna, teško oštećena vodom. Na unutrašnjoj strani, mala bijela etiketa nosila je ispisano ime: „Ema V.“. Alison ju je bila opisala u izvornom policijskom izvještaju — rođendanski poklon u boji trešnje, sa mekom postavom i izvezenim crvendaćem blizu kragne. DNK analiza potvrdila je nekoliko dana kasnije: jakna je pripadala Emi Volš.
Otkriće je natjeralo policiju Riverdejla da ponovo otvori slučaj, ovog puta uz pomoć državnih i saveznih istražitelja. Fokus sada pada na područje unutar jedne milje od odvoda, uključujući i imanja koja su bila u izgradnji 2010. godine. Glavna teorija je da je neko s pristupom lokalnoj infrastrukturi mogao sakriti tragove na mjestu koje je svima pred očima.
Odvod nikada ranije nije pretražen. Jedan policajac priznao je kako ga proganja pomisao da je možda godinama bila tik pod njihovim nogama.
Kada su Alison doveli na mjesto gdje je pronađena jakna, slomila se u naručju detektiva. „Bilo je kao da je ponovo dodirujem“, rekla je. „Mirisalo je na kišu i blato, ali je bilo njeno.“
Nakon više od decenije sumnje, tuge i čekanja, Alison sada drži nadu da će ovaj trag dovesti do istine. „Želim samo jedno — da dovedem svoju kćerku kući, ma šta to značilo.“
Šta se dogodilo tog septembarskog popodneva ostaje tajna. Ali odvod za olujne vode, jakna i miris koji je Maks slijedio možda kriju odgovore za koje niko nije mislio da će ikada biti otkriveni.
Za majku koja je vrištala u tišini i za grad koji nikada nije prestao da pamti, taj odvod sada je više od fizičkog mjesta — on je grob tajni. Možda će te tajne, nakon toliko godina, konačno progovoriti. I možda, negdje na kraju ovog puta, čeka pravda
