U današnjem članku vam pišemo na temu susreta prošlosti i sadašnjosti koji može promijeniti čovjekov život u jednom jedinom trenutku. Ovo je priča o tome kako se iza tvrdog betona, miliona i ambicija ponekad krije nešto mnogo dublje nešto što ruši zidove jače nego mašine i planovi.
Priča je ispričana jednostavnim riječima, kao da je bloger zapisao trenutak u kojem sudbina podsjeti čovjeka ko je i odakle dolazi.Tarik je bio čovjek koji je navikao da se sve kreće onako kako on zamisli. Njegova građevinska imperija širila se kroz kanton, a pod njegovim rukama mijenjali su se čitavi kvartovi.
Njegov najnoviji projekt, luksuzni kompleks pod nazivom “Novi Horizonti”, bio je gotovo završen — ogroman, moderan, sjajan. Međutim, usred blještavila i planova, stajala je jedna mala, stara kuća. Bosanska avlija, ružičnjak, trošni zidovi — sve ono što nije pripadalo njegovom savršenom nacrtu. I sve ono što je jedna starica čuvala kao dragocjenost.
Nana Fata, sitna žena od osamdeset godina, bila je posljednja prepreka njegovom parkingu. Tarik joj je nudio sve što je mogao: nov stan, novac, sigurnost. Ali ona je samo odmahivala glavom i ponavljala kako je tu rođena i da tu želi i umrijeti. U vremenu kada mnogi trče za materijalnim, ona je čuvala svoje ognjište kao da čuva srce.
- Rokovi su pritiskali, investitori požurivali, a Tarikovo strpljenje pucalo. Jednog jutra došao je sa bagerima, odlučan da sruši kuću bez daljih pregovora. Sve je bilo spremno: naredba potpisana, mašine upaljene, radnici čekali signal. Ulica se ispunila znatiželjnim pogledima komšija dok se metalna kašika bagera podizala iznad Fatinog dvorišta.
I tada, u trenutku kada se činilo da je neizbježno, nana Fata je izašla iz kuće.
Izašla je polako, oslanjajući se na štap, ali sa dostojanstvom koje je zaustavilo i čovjeka i mašinu. Bagerista je zakočio u zadnji čas, a Tarik je prišao bijesan, uvjeren da se starica igra s njegovim živcima. No ona nije gledala u mašinu, gledala je pravo u njega — u čovjeka koji je vjerovao da može sve porušiti jer tako piše u planu.
Fata mu je zatim ponudila nešto što nije očekivao — malu, bijelu maramicu sa nečim u njoj. Tražila je da pogleda, pa makar nakon toga nastavio sa rušenjem. Tarik je pristao samo da što prije završi s time, ali kada je otvorio maramicu, sve se oko njega promijenilo.
Na dlanu starice bila je požutjela fotografija — mlada žena s osmijehom koji je gorio jače od sunca, beba u naručju, i uz njih muškarac kojeg je Tarik poznavao bolje od bilo koga: njegov otac. Slika je prikazivala upravo ovu kuću, iste stepenice koje je bager već počeo rušiti.
Zbunjen i šokiran, Tarik je pokušao razumjeti. A onda je čuo istinu koju mu niko nikada nije rekao.
Fata je bila majka njegove majke. Njena kćerka Amira je njegovo rođenje dočekala baš u toj kući, u ratnim godinama kada se do bolnice nije moglo stići. Porodila ga je upravo nana. U toj kući udahnuo je prvi put. A njegova majka — žena za koju je vjerovao da je umrla u bolnici — izdahnula je te iste noći, držeći ga u naručju. Ostala je samo ova kuća i majčina želja da se njen sin sačuva.
“Ja sam tebe porodila, sine,” rekla je Fata, glasom koji je nosio pola vijeka nade.
“Ovdje je tvoja majka umrla da bi ti živio.”
- U tom trenutku Tarik je prestao biti investitor, prestao biti gazda, prestao biti čovjek koji naređuje bagerima. Postao je sin koji je tek sada upoznao majku koju nikad nije vidio. Sjeo je u prašinu, slomljen, i zagrlio nanu kao dijete.
Izvinjavao se, drhtao, obećavao da nikada više neće dozvoliti da neko dotakne tu kuću. A Fata je samo stavila ruku na njegovu glavu, kao da mu vraća sve godine izgubljene bliskosti.
Tarik se zatim okrenuo prema radnicima i izdao naredbu koju niko nije očekivao.
“Gasi mašine! Ova kuća ostaje!”
Izgradio je kompleks, ali je srce tog projekta postalo nešto sasvim drugo — kuća njegove majke i njegova nisu smetnja nego spomenik. Umjesto parkinga, oko Fatinog ružičnjaka napravljen je mali park. I svi stanari Novih Horizonata znali su da se u centru njihovog naselja čuva priča o ljubavi, žrtvi i korijenima.
Jer, kako je Tarik kasnije shvatio, čovjek može graditi nebodere i čitave kvartove, ali pravi horizonti počinju onda kada se vrati tamo gdje je prvi put zaplakao.
A tog dana, na starom tremu, uz kafu iz fildžana, Tarik i njegova nana pronašli su ono što nijedan projekat ne može kupiti — povratak srca svojoj kući
