U svojoj 90. godini života napustila nas je Gabi Novak, umjetnica čiji je glas obilježio nekoliko generacija i ostavio trag koji se ne briše. Njena smrt nije tek odlazak jedne pjevačice, već i simboličan kraj jedne epohe muzike na Balkanu, epohe u kojoj se vjerovalo da pjesma ima moć da promijeni svijet.
Njeno ime i danas budi snažne emocije. Ljudi je pamte kao ženu topline, ljubavi i umjetničke iskrenosti. Iako je gubitak nemjerljiv, ostaju pjesme koje će i dalje živjeti, podsjećajući na nju i inspirišući nove generacije.
- Rođena u Hrvatskoj, Gabi je od djetinjstva bila uronjena u svijet muzike. Njena porodična kuća bila je mjesto gdje su se okupljali prijatelji, gdje se muziciralo i stvarala atmosfera koja je oblikovala njenu ljubav prema umjetnosti. Od ranih godina pokazivala je neobičan talenat. Već na školskim priredbama osvajala je pažnju publike. Isprva je pozajmljivala glas animiranim likovima, ali život joj je brzo donio priliku da kroči na veliku scenu. Ključan trenutak bio je susret s Bojanom Adamičem, čiji je Big Bend iz Ljubljane postao odskočna daska ka muzičkoj karijeri. Ta saradnja otvorila joj je vrata svijeta u kojem je ostala sve do kraja života.
Tokom decenija stvarala je pjesme koje su postale evergreeni. Ljudi su u njima pronalazili dijelove svojih života. „Ljubav ili šala“ i „Pamtim samo sretne dane“ nisu bile tek note i riječi – one su postale fragmente kolektivnog sjećanja. Posebno se pamti njen nastup sa Louisom Armstrongom na Bledskom jazz festivalu 1985. godine, trenutak kada je domaća scena dobila priznanje na svjetskom nivou.
Ono što je Gabi izdvajalo od drugih bila je njena potpuna posvećenost muzici. Svaku pjesmu interpretirala je iskreno, unoseći cijelo svoje biće. Publika je osjećala da njene izvedbe nisu samo nastupi, već emotivna iskustva u kojima se povezivala s ljudima. Nikada nije pristajala na površnost – bila je vjerna umjetnosti. Odbila je i ponude sa Zapada, jer nije tražila slavu već istinsku povezanost sa svojom publikom. Njene pjesme bile su protkane životom – intimne i lične, a opet univerzalne. „Molitva za Magdalenu“ i „On me voli na svoj način“ nisu bile samo muzička ostvarenja, već priče o emocijama i sudbinama.
U njenom privatnom životu muzika je takođe igrala ključnu ulogu. Brak s Arsenom Dedićem bio je mnogo više od partnerskog odnosa – bio je to jedan od najljepših primjera spoja ljubavi i umjetnosti. Njih dvoje inspirisali su jedno drugo, a njihova zajednička priča ostala je zauvijek urezana u kulturnu istoriju regiona. Njihov sin Matija Dedić nastavio je tradiciju, postavši jedan od najznačajnijih pijanista i kompozitora u regiji. Nakon Arsenove smrti 2015. godine, Gabi je nastavila da nosi tugu, ali i da kroz muziku pronalazi snagu. Njene izvedbe od tada bile su ispunjene još većom emocijom, kao da je svaka pjesma postala molitva i sjećanje na čovjeka njenog života.
- Do posljednjih dana zadržala je dostojanstvo i skromnost. Boraveći u zagrebačkom centru za rehabilitaciju, prijateljima je često govorila da ne želi biti teret porodici. Njena empatija, skromnost i poštovanje prema drugima bili su jednako veliki kao i njen talenat.
Muziku je doživljavala kao nešto što ima snagu da izliječi i da pruži nadu. Bila je uvjerena da pjesma može promijeniti život, i upravo zbog toga je svaka njena interpretacija imala posebnu dubinu. Kritičari su je nazivali „neponovljivim glasom domaće scene“, ali i mnogo više od toga – bila je simbol vremena u kojem se vjerovalo da umjetnost ima moć.
Njeni koncerti nikada nisu bili samo zabava. Oni su nosili poruku i emotivnu težinu, ostavljajući publiku dirnutom i oplemenjenom. Kako je pisao Večernji list, Gabi je prva pokazala kako pjevač može biti i pripovjedač, kako pjesma može da se doživi intimno i ostavi trag u srcima slušalaca. Zbog toga su mnogi mladi umjetnici rasli na njenoj muzici i učili kako se kroz pjesmu prenosi istina.
Posebnu emociju gajila je publika u Istri i širom Hrvatske, gdje je nastupala na festivalima. Ljudi su govorili da se njene pjesme ne samo slušaju, već i osjećaju – i to je možda najljepše nasljeđe koje ostavlja.
Danas, kada je više nema, ostaje njena muzika. Svaka generacija naći će u njenim pjesmama dio sebe – bilo da se radi o ljubavi, sreći, nostalgiji ili tuzi. Ona je živjela kroz umjetnost, a sada će kroz umjetnost i nastaviti živjeti.
Prava umjetnost nikada ne umire. Odlazak Gabi Novak jeste veliki gubitak, ali ono što ostaje iza nje bogatstvo je koje se ne može mjeriti. Bila je i ostala simbol umjetničke iskrenosti, žena koja je vjerovala da muzika nije samo zvuk, već i osjećaj. Upravo zato njen glas i dalje živi u srcima onih koji su je voljeli i koji će je pamtiti kao ikonu muzičke kulture Balkana
