U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednom plemenu, koje je itekako zanimljivo jednom običnom urbanom čovjeku….
Svi su čuli za poligamiju – praksu da muškarac ima više žena. Međutim, poliandrija, gdje jedna žena ima više muževa, mnogo je rjeđa i egzotičnija pojava. Ova praksa je danas prisutna samo u nekoliko izolovanih zajednica, uglavnom u udaljenim dijelovima Himalaja – poput planinskog Tibeta – te u nekim afričkim plemenima.
U tibetanskim zajednicama, gdje prirodni uslovi ne dozvoljavaju raskoš i gdje je svaki komad zemlje dragocjen, poliandrija je opstala kao način očuvanja porodičnog bogatstva i teritorije. Model je jednostavan: žena se udaje za najstarijeg sina jedne porodice, a s vremenom za muževe uzima i njegovu mlađu braću. Ovakav aranžman sprječava cijepanje zemljišta i omogućava porodici da funkcioniše kao jedinstvena ekonomska jedinica.
Da bi se razumjela logika ovog sistema, dovoljno je zamisliti šta bi se desilo da svaki brat osnuje zasebnu porodicu i podijeli naslijeđenu zemlju. Nakon samo nekoliko generacija, imanja bi se pretvorila u beznačajne parcele, nedovoljne za preživljavanje. Umjesto toga, odlučeno je da braća dijele jednu suprugu, jedan dom i jednu farmu – kako bi očuvali snagu i stabilnost porodice.
U takvim zajednicama, stariji brat je glava porodice i ima autoritet nad mlađom braćom – ne samo kao brat, već i kao njihov muž. Žena, s druge strane, ima zanimljivu poziciju. Iako formalno ima više muževa, od kojih svaki ima jednako pravo da bude otac njene djece, ona može da izabere svog “omiljenog” muža – onog koga će javno predstavljati kao oca djeteta, iako se to često prećutkuje.
Djeca u ovim porodicama odrastaju s jedinstvenim osjećajem pripadnosti – imaju jednu majku i više očeva koje vole i poštuju podjednako. Ne postoji favoritizam, jer se naglašava kolektivna odgovornost i ljubav.
U slučaju da žena ne može da zatrudni, čak ni sa više muževa, vjeruje se da je cijela porodica neplodna. Tada ima pravo da uzme još jednog muža – izvan porodice, kako bi unijela svježe gene.
Zbog ovakvog sistema, devojke su bile tražene, a konkurencija među nevestama bila je nemilosrdna. Mlade žene su se trudile da privuku pažnju muškaraca nakitom, najčešće ogrlicama napravljenim od kovanica koje su dobijale na poklon. Nošenje takvih ukrasa na grudima bio je znak statusa i poželjnosti – jer ako su gotovo svi muškarci već oženjeni, preostaje samo da se žene bore za pažnju retkih slobodnih ili bogatih udvarača.
Zanimljivo je da žena u poliandriji skoro nikada nije imala mogućnost izbora. Iako je imala više muževa i naizgled više slobode, brakovi su najčešće bili dogovoreni – bez njenog pristanka. Ipak, jedna stvar joj je garantovana: nikada neće ostati sama. Ako jedan muž umre, tu su ostala braća da preuzmu brigu. Porodica opstaje, a žena ne mora prolaziti kroz bol udovištva sama.
I danas, u udaljenim krajevima Tibeta, ova drevna tradicija još uvijek živi – kao podsjetnik na to kako su ljudi prilagođavali porodične odnose surovim uslovima prirode i ekonomskim potrebama zajednice.
