Saša Božović je bila heroina koja se nesebično žrtvovala za svoju zemlju na način koji današnje žene teško mogu da zamisle. Tokom Drugog svetskog rata saznala je da je trudna. Njen muž je otišao u partizane, a Italijani su je u julu 1941. godine uhapsili i odveli u logor u albanski grad Kavaju.
U logoru je bila u osmom mjesecu trudnoće i proživljavala je ogromne patnje. Rijetki su mogli ostati ravnodušni iskrenom priznanju izraženim u njezinim riječima.- Kavez je malen. Kad sjedim, glava mi udara o vrh, zbog čega se naježim. Ležanje je jednako neugodno; prekratak je, tjera me da se još jednom naježim. Ovo je iscrpljujuće. San mi izmiče. Ponekad sjedim, a ponekad ležim. Noć zauzima mjesto dana, a dan zamjenjuje noć. Vrijeme odmiče u ništavilo. Zatječem se kako buljim u prazno. Često mi je um prazan, bez misli ili kretanja.
Lamele ispod mene počinju se zabijati u moje tijelo, a njihovi oštri rubovi zarežu mi kožu. Mičem se i okrećem, a rane se razvijaju. Boli me. Čini se da ne mogu pronaći udoban položaj. Ovo mi je kao buhasta ćelija u “Kući Rogošić”. Tamo sam barem mogao hodati ili stajati. Gledam Radulovićku dok spava, a spavaju i djeca. Razmišljam o njihovim tankim okvirima; vjerojatno se bore da stanu na neravne letvice. A što je sa mnom?
- U osmom sam mjesecu trudnoće! Brojim letvice. Brojim čvorove na letvicama – ovo je odlomak iz njezina romana. Na njezinim je stranicama živopisno prikazana njezina patnja, počevši od žvakanja korice suhog kruha kako bi osigurala mlijeko za svoju bebu, pa sve do načina na koji je koristila toplinu svog tijela za sušenje pelena male Dolores. Nakon toga, Sasha je prije porođaja premještena u bolnicu u Tirani, gdje je u studenom 1941. dobila kćer, nazvavši je Dolores po španjolskoj revolucionarki Dolores Ibaruri, poznatoj kao “La Pasionaria”. Tiranom su kružile vijesti o liječnici koja je rodila dok je bila u zatvoru, no njezine su se muke nastavile i nakon toga.
Potkraj 1941. ona i njezina kći razmijenjene su s talijanskim časnicima koje su partizani zarobili. U oslobođenim krajevima Crne Gore kao liječnica osnivala je prve seoske partizanske bolnice. Ustrajala je u liječničkoj praksi, često se nalazeći u teškim situacijama. Bilo da je to bila šalica mlijeka za njezino gladno, uplakano dijete ili davanje hrane ranjenoj osobi koja je danima ostala bez hrane…
Ova heroina spasila je ozlijeđene vojnike s ruba smrti, a jedina osoba koju nije mogla spasiti bila je vlastita kći Dolores. Dijete joj je preminulo 7. ožujka 1943. u Bitki na Neretvi sa samo godinu i pol dana. Uzrok njezine smrti bila je kombinacija niskih temperatura, iscrpljenosti i gladi. Saša Božović je u rujnu 1943. godine, vozeći kamion na relaciji Pljevlja-Prijepolje kod sela Jabuka, izašao kao jedini preživjeli iz četničke zasjede u kojoj su poginuli Boško Buha i politički komesar Bogdan Radan.
Majka je proživljavala naizmjenične osjećaje praznine, očaja i boli; međutim, čudesan osjećaj vitalnosti na kraju je pobijedio, vođen razumijevanjem da mora ustrajati i pomagati drugima u nevolji. Krenula je dalje u životu, zasnovala obitelj i preminula u Beogradu 1995. godine.
Pred kraj njezina života, Saša Božović osvrnuo se na njezino djelo “Dolores” i primijetio: “Ova knjiga nije namijenjena povjesničarima. Ona je isključivo namijenjena običnom, poštenom, plemenitom i osjetljivom čitatelju.” Nakon rata Saša je krenula naprijed, zasnovala obitelj i dobila četvero djece. Sva njezina djeca žive u inozemstvu, a dočekala je i unuku Dolores.Predstavljamo vam najdirljivije ulomke iz knjige „Tebi, moja Dolores.
Tiranom je kružila glasina da je doktorica rodila dijete dok je bila u zatvoru, a među onima koji su to čuli bila je i Cathy-Tusi Mallioki. Ona je građanin znatnog bogatstva, ali posjeduje plemenito i suosjećajno srce. Preko svog supruga, koji ima istaknutu poziciju u Tirani, ona surađuje s jednim Talijanom kako bi dogovorili posjet sa mnom. Spomenula je da je pukovniku poklonila ekstravagantnu “stalku”. Kad je ušla u moju ćeliju, izgledala je zadivljujuće, elegantno odjevena i obavijena izvrsnim parfemom. Njezina je reakcija bila reakcija očaja; vrištala je i plakala kao da je otkrila vlastitu sestru u teškoj nevolji.
- Zagrlivši mene i dijete, dugo je jecala, isprekidano uzvikujući: “Povertine! Povertine!” Iz torbice je izvadila paket s dvije mekane pelene i osam besprijekorno bijelih, zajedno s kutijom kolačića. Salvadore je tiho stajao kraj otvorenih vrata, nježno lupkajući čizmama i klanjajući joj se. Na kraju je otišla uplakana, obećavši da će se sutradan vratiti s toplom odjećom, a ujedno me uvjerila da će učiniti sve što je u njenoj moći da osigura moju slobodu.
Veselje je bilo kratkog vijeka, trajalo je samo do večeri. I onda? Mjesto je postalo prepuno. Salvador je zamijenjen. Na njegovo mjesto došao je novi časnik, a prisutnost straže se pojačala. Prozore su obložili letvicama. Zadja me sada ne smije posjećivati, a ni Scooby više ne smije unutra. Samo vojnicima koji dostavljaju moje obroke dopušten je ulaz. Začudo, hrana je obilnija i kvalitetnija. Imam neka očekivanja, ali sigurno ne pozitivna. Misli počinju izlaziti na površinu.
Možda me pripremaju za strijeljanje. Činilo se da čekaju moj porod. Ako me odluče ustrijeliti, što će biti s djetetom?” Grlim našu Dolores i puštam joj poljubac u plave uvojke. Jednom rukom držim uzde, a drugom privijam dijete na prsa. Plovimo kroz raštrkano naselje, koji je zadivljujući, okićen zelenilom i usjevima, to je zabranjeno, a kršenje toga nosi posljedice. pogotovo kad projašem na konju, a da ne uberem nijednog, čak ni u mraku kad nitko ne vidi, unatoč grčevima praznog želuca.
Dok jašem s djetetom, postupno se vučem za kolonom, osjećajući se pomalo rastreseno i zamišljeno. Iznenadno i entuzijastično cviljenje moje djevojčice uhvati me nespremnog. Pruža ruke prema stablu trešnje krcatom zrelim plodovima, stiskajući i opuštajući šake, drhteći od oduševljenja. Osmijeh joj krasi lice, a usne joj se miču, otkrivajući žudnju za hranom. Na slici nikada nisam vidio trešnju ili bilo koje voće koje bi joj sličilo, kao ni ona. Rođena početkom studenoga i odgojena u planinama i snijegu, prvi put se susrela s Pitominom u travnju kad sam stigao u Nikšićku župu u Šipačno, gdje još nije bilo voćaka. Sada, s osam mjeseci, pitam se zašto pokazuje tako jaku želju za ovim crvenim voćem. Kako ona instinktivno zna da je zrelo, nešto divno i lijepo?
- Je li takav inherentni poriv uopće moguć? Dok razmišljam o tim mislima, uzimam njezine ruke, ljubim ih i privlačim ih svojim prsima, štiteći joj oči od trešanja. Kad bi poželjela moje srce na taj način, rado bih joj to pružio. Što se tiče trešanja, one ne pripadaju nama. Moramo se suzdržati od njihovog uzimanja dok ne dobijemo ponudu, ali nitko nije dao takvu ponudu. Zavaravam je, prebacujući njezin fokus na druge stvari dok tjeram konja naprijed da se udaljimo od primamljivih crvenih trešanja.
Prošlo je više od trideset godina, a ja ne mogu pobjeći od crvenih trešanja. Svake godine, nakon što uočim prve grozdove crvenih trešanja na štandovima na tržnici, pobjegnem. Ovo je bila moja rutina svake godine. Pokušavam pobjeći, ali otkrivam da ne mogu stvarno pobjeći.
