Jučer me mama zamolila da joj pomognem oko mobitela. Rekla je da joj nešto ne radi i da pogledaš šta je sve pritisnula.
Dok sam tako pregledavala, potpuno slučajno mi je pred očima iskočila jedna poruka od tate. Nisam je tražila, nisam je htjela čitati, ali riječi su se pojavile na ekranu i nisam ih mogla ignorisati.
- U braku su više od 30 godina. Oduvijek sam znala da su skladni, barem je tako izgledalo spolja. Tata često vikendom putuje zbog posla, a mama to uvijek prihvata mirno, s razumijevanjem. Ali, iskreno, nikada nisam bila potpuno sigurna kako izgleda njihova ljubav kada nema publike. Znala sam da se vole, ali nikada nisam mogla znati koliko je to duboko i da li se s godinama izgubilo ono što ljubav na početku nosi.
A onda sam pročitala tu poruku. Pisalo je: „Nedostaje mi tvoja kosa, tvoja koža, tvoj miris, naša kuća i naša djeca.“
Te jednostavne riječi probudile su u meni suze. Srce mi je zatreperilo jer sam shvatila da ono što sam nekad gledala kao ideal, zapravo postoji i traje. To nije samo navika, nije samo rutina, nego prava ljubav koja je preživjela decenije, sve uspone i padove, svakodnevne brige i udaljenosti.
U tom trenutku sam osjetila potvrdu da ono u šta vjerujem nije iluzija. Ljubav može biti stvarna i može trajati. Neko može i nakon pola života provedenog s istom osobom i dalje osjećati čežnju, željeti dodir, miris i blizinu. To nije samo početna strast koja izblijedi, već duboka i iskrena povezanost koja se gradi godinama.
Zato sam sebi obećala – to je ono što ja želim i na manje ne pristajem. Ne mogu dozvoliti da me iko uvjeri da su svi muškarci isti, da ljubavi nema i da treba da spustim kriterijume. Možda nekome izgleda da su moja očekivanja velika, ali ja ih ne vidim tako. Ne tražim ništa što i sama nisam spremna dati. Želim iskrenost, nježnost i sigurnost, onaj osjećaj da ti srce zatreperi i nakon godina.
- Neću se zadovoljiti polovičnim vezama, neću ostati u odnosu samo da ne bih bila sama. Ne pristajem da budem s nekim koga ne volim svim srcem, niti da dopuštam da me neko voli na pola. Ako treba, radije ću čekati, koliko god dugo, ali želim ono što su moja mama i tata izgradili.
Jer znam da ljubav nije bajka u kojoj nema problema. Znam da brak nije uvijek lak i da je potrebno mnogo truda, strpljenja i posvećenosti. Ali isto tako znam da vrijedi. Vrijedi imati nekoga kome ćeš nedostajati i kada si blizu, nekoga ko će ti napisati poruku poslije trideset godina kao da si tek juče ušao u njegov život.
To je ono što želim za sebe. Ljubav koja traje, ljubav koja se ne umara, ljubav koja iz dana u dan pronalazi nove razloge da ostane. I nije to previše tražiti. Nije previše željeti da me neko voli onako kako i ja volim – potpuno, iskreno i bez kalkulisanja.
Ne želim da ikada čujem rečenicu: „Sama si ga birala“, izgovorenu s podsmijehom kada stvari ne idu dobro. Zato i pazim kako biram. Biram pažljivo, biram polako, jer znam da biram za sebe, a ne za nekog drugog.
Nekima će se možda činiti da sam tvrdoglava ili da živim u idealima. Ali kada sam pročitala tatinu poruku, shvatila sam da ideal može biti stvarnost. Ako oni mogu i nakon toliko godina i dalje osjećati istu bliskost, onda mogu i ja. To znači da je moguće i da vrijedi čekati.
Jer ljubav nije samo riječ, ona je odluka da budeš tu, svaki dan, kroz sve što život donese. Ljubav je i poruka poslata izdaleka, u kojoj stoji da ti nedostaje baš sve – od mirisa kose do osmijeha u kući. To je ono što želim i što zaslužujem. Na to pristajem. Na manje – nikada.
