Jedna od potresnih i dirljivih priča koje vraćaju vjeru u humanost.Sudbina djevojčice koja je spašena iz zgarišta odrasla je pod drugim imenom.Godinama poslije otkriva pravi identitet i svoje korijene.
Priča iz dokumentarnog filma „Mila traži Senidu“ jedna je od onih koje duboko diraju i ostaju urezane u pamćenje svakome ko je čuje. U njenom središtu nalazi se sudbina djevojčice koja je skoro dve decenije živela pod imenom Mila Janković, da bi tek nakon osamnaest godina otkrila da se u stvari zove Senida Bećirović i da potiče iz jedne obične porodice iz Kalesije u Bosni i Hercegovini. Ta spoznaja otvorila je put ka njenom ponovnom povezivanju sa ocem i traganju za delovima porodice koje je rat nemilosrdno odvojio.
- Sve je počelo u mirnim vremenima, 1991. godine, kada su Muhamed i Senada Bećirović živeli skromno, ali ispunjeno ljubavlju, sa dve male ćerke – Sandrom i Senidom. Njihova svakodnevica nije odudarala od života drugih porodica: toplina doma, briga za djecu i mir koji ništa nije nagoveštavalo da će nestati. Međutim, 1992. godine rat je stigao i do njihovih vrata. Tada su srpske snage odvele Senadu i dve devojčice, dok je Muhamed ostao sam, osuđen na godine neizvjesnosti i čekanja. O svojoj porodici nije imao nikakvih vesti punih šesnaest godina.
U tom haosu, na zgarištu jedne kuće, u kolevci je pronađena beba stara jedanaest mjeseci. Sudbina je htjela da je na nju naišao srpski vojnik Milenko Vidaković, koji ju je uzeo i odneo svojoj majci u Šekoviće. Tim činom spasio ju je sigurne smrti. Nekoliko mjeseci djevojčica je ostala kod te porodice, a zatim je predata Centru za socijalni rad, gdje je njen život krenuo potpuno novim tokom. Dobila je novo ime – Mila – i započela život u potpunosti odvojen od svojih bioloških korijena.
Kasnije je usvojena od strane Živane i Živka Jankovića iz Beograda. Oni su u tragičnoj nesreći izgubili sinove, pa su u nju usmjerili svu svoju ljubav, pažnju i brigu. Mila je rasla okružena toplinom i osjećajem pripadnosti. Putovala je, obrazovala se, imala prijatelje i život koji bi mnogi poželeli. Znala je da je usvojena, ali nikada nije ni slutila da iza toga stoji priča ispunjena bolom, gubicima i neizvjesnošću. Iako je bila svjesna svoje posebne situacije, govorila je da je imala srećno detinjstvo i da je zahvalna što su joj hranitelji pružili dom ispunjen ljubavlju.
Ono što ovu priču čini izuzetnom jeste činjenica da je Senida Bećirović bila prva nestala osoba u istoriji Crvenog krsta BiH koja je pronađena živa. Do tada su se gotovo svi slučajevi svodili na identifikaciju nestalih preko garderobe, predmeta ili posmrtnih ostataka. Safet Šahmanović, predstavnik Crvenog krsta iz Kalesije, istakao je da nikada ranije dete nije pronađeno živo nakon tolikih godina, što Senidinu priču čini presedanom i simbolom nade.
Kada je Mila postala punoletna, probudila se njena želja da sazna ko su joj pravi roditelji i kakvi su njeni koreni. Godine 2006. krenula je u potragu i ubrzo otkrila da je zapravo rođena kao Senida Bećirović, da joj je otac živ i da je cijelo vrijeme čekao vijest o njoj, dok se majka i sestra i dalje vode kao nestale. Ta spoznaja bila je duboka emotivna prekretnica – nakon osamnaest godina otkrila je da nosi drugo ime, da pripada drugoj kulturi i da njena prava porodica živi stotinama kilometara dalje od mjesta gdje je odrasla.
- Ona sama je često isticala da joj ime i nacionalna pripadnost nisu presudni, već da je najvažnije da ljudi imaju srce i da pokazuju humanost. Ipak, priznala je da se osjeća zbunjeno kada je oslovljavaju njenim pravim imenom, jer je godinama živjela kao Mila Janković. Ta unutrašnja dilema najbolje oslikava složenost njenog identiteta – između imena pod kojim je odrasla i imena koje joj je dato po rođenju.
Priča je dodatno dobila na težini kada je otkriveno da je njena tetka još 1993. godine imala nagoveštaj gdje bi dijete moglo biti. Ipak, tadašnji hranitelji negirali su da je riječ o Senidi, pa je istina ostala zakopana godinama. Tek upornošću i potragom koja nije prestajala, sve kockice su se konačno složile.
Kada je istina izašla na videlo, Mila je prihvatila svoj pravi identitet i ponovo postala Senida. Vratila se u Bosnu, pronašla oca Muhameda i doživela trenutak za kojim je on čekao skoro dve decenije – zagrljaj sa svojom kćerkom. Preselila se kod tetke u Sarajevo i nastavila da traži informacije o majci i sestri, ne gubeći nadu da će jednog dana saznati njihovu sudbinu.
Film „Mila traži Senidu“ prevazilazi granice dokumentarca. To nije samo priča o jednoj djevojčici, već svjedočanstvo o hiljadama porodica koje je rat razdvojio. To je priča o izgubljenim godinama, neizmernom bolu, ali i o snazi ljubavi, istrajnosti i ljudskosti. On nas podsjeća da identitet nije samo ime ili prezime, već osjećaj pripadnosti, koreni i ljubav koja nas oblikuje. Sudbina Senide Bećirović postala je simbol nade i dokaz da čak i u najtežim vremenima postoji šansa da se istina pronađe i da se izgubljeni životi ponovo sastave
