U današnjem članku prenosimo vam ispovijest žene kojoj je se život srušio u jednom danu.Nakon određenog vremena dok sam mislila da ludim, primijetila sam da muškarci oko mene počinju da mi se približavaju.
Imam 51 godinu i prije nešto više od godinu dana moj život se srušio u deliću sekunde. Moj suprug, čovjek sa kojim sam odrasla, sa kojim sam dijelila sve važne trenutke i na čijim ramenima sam osjećala sigurnost, iznenada je preminuo od srčanog udara dok je bio na poslu. Taj trenutak me je slomio. Kao da je neko istrgao dušu iz mog tijela. On nije bio samo muž – bio je moja prva ljubav, prvi poljubac, prvi dodir, sve moje „prvo“ i jedino.
- Naš brak nije bio savršen, jer život nikada nije bajka, ali bio je tih, skladan i topao. Živjeli smo jednostavno, okruženi malim ritualima koji su činili naše dane posebnim. Imali smo dvoje djece, kuću u predgrađu i osjećaj stabilnosti za koji sam vjerovala da će trajati zauvek.
Kada je otišao, sve se raspalo. Prvi mjeseci nakon njegove smrti bili su obavijeni maglom. Dani su se pretvarali u noći, a ja sam samo preživljavala, nesposobna da razlikujem sadašnjost od prošlosti. Djeca su nastavila svoje živote – fakultet, prijatelji, ljubavi – iako su i oni tugovali, ipak su išli naprijed. A ja? Na spoljašnjem planu sam nastavila da radim sve što se od mene očekuje: odlazila sam na posao, obavljala obaveze, viđala se sa ljudima. Ali unutra sam bila prazna, poput kuće bez temelja.
Vremenom se u meni probudilo nešto što nisam mogla ni da zamislim. Počela sam da maštam o muškarcu pored sebe. Ne o ljubavi, ne o novom životu, već samo o dodiru, mirisu, toplini muškog tijela. Godinama sam pripadala jednom čovjeku, nikada nisam ni pogledala drugoga jer nisam imala potrebe. On je bio sve što sam trebala. Ali nakon što sam ostala sama, otvorila se rupa u meni, praznina koja me je počela gušiti.
- Pitala sam se: kako je to kada te poljubi neko drugi? Kako je to kada vodiš ljubav sa čovjekom koji nije tvoj muž? Te misli su me obuzimale, isprva tiho, a onda sve glasnije. U snovima sam osjećala tuđu ruku, danju sam hranila maštu knjigama i filmovima, sve više se gubeći u tom unutrašnjem vrtlogu.
. Kao da su prepoznali moju nemirnu energiju. Jedan kolega mi je počeo prilaziti, a ja sam mu odgovarala. Gotovo nesvjesno sam uplovila u igru očima, osmijehom, gestovima. Nisam se pitala da li je slobodan, kakav je čovjek, da li bih mogla da mu vjerujem. Sve što sam željela bilo je – da me neko poljubi, da me poželi, da osjetim da još postojim.
I desilo se. Dobila sam ono što sam mislila da mi treba. Poljubac. Dodir. Seks. Ali ono što je uslijedilo nije bila utjeha, već hladan tuš stvarnosti. Nije bilo magije, nije bilo ispunjenja, samo praznina. Njegovo požurivanje, neshvatanje mene i mojih potreba učinilo je sve još gorim. Osjećaj je bio jeftin, prizeman i daleko od onoga za čim sam čeznula.
Umjesto da osjetim olakšanje, doživjela sam razočaranje. Seks je bio prosječan, a ono što je uslijedilo – osjećaj gađenja. Ne samo prema njemu, već i prema sebi. Osjetila sam krivicu, tugu i još snažniju prazninu. Shvatila sam da sam pokušala popuniti ogromnu rupu u svom srcu pogrešnim putem.
Sada osjećam još veću težinu gubitka. Moj muž je bio jedini kojem sam pripadala, a sve što sam pokušala nakon njega samo me podsjetilo koliko ga nema. Nisam pronašla utjehu, nisam pronašla sebe. Ostala sam sa bolom, ali i sa novim ranama koje sam sama sebi nanijela.
Ne znam kuda dalje. Jedino što znam jeste da je tuga još uvijek tu, da pritiska i podsjeća da nema brzih rješenja, da prazninu ne može popuniti prolazni dodir. Možda će vrijeme zaliječiti rane, možda će uspomene jednom biti manje bolne. Ali sada, u ovom trenutku, osjećam svu težinu života bez njega – i sav besmisao pokušaja da ga nadomjestim bilo kim drugim
