U današnjem članku želim podijeliti uspomene na djetinjstvo koje je bilo ispunjeno tišinom, ljubavlju i pažnjom. Te male, svakodnevne geste koje su imale puno veće značenje nego što sam tada mogla razumjeti, a sada ih gledam s velikim poštovanjem.
Kad sam imala deset godina, moj svijet je počinjao svaki dan u tišini, a sve je to bilo povezano s ritualima koje je provodila moja majka. Svako jutro, dok bih sjedila na drvenom stolcu, ona bi polako i pažljivo plela moju kosu. Njezine ruke bile su precizne, ali nježne, kao da je svaka pletenica nosila priču koju nisam mogla shvatiti. No, nešto je bilo drugačije u tim trenucima.
Zanimljivo je bilo to što su se te složene pletenice uvijek pojavile kada je tata bio kod kuće. No, kad bi on otišao, mama bi samo prošla prstima kroz moju kosu i rekla: “Danas možeš oprati kosu i pustiti da se regenerira.” Tada sam, kao dijete, bila zbunjena, ali kako su godine prolazile, počela sam shvaćati što su ti trenuci značili.
Njezin tih osmijeh, uvijek pun razumijevanja, bio je odgovor na moje nesigurnosti. “Ovako je učinkovitije,” govorila je mama, a ja nisam shvaćala njezinu logiku. Danas znam da je time pokušavala nešto mnogo dublje: naučiti me strpljenju i razumijevanju svijeta u kojem živimo, svijetu koji ponekad može biti previše strog i zahtjevan. Kroz te jutarnje rituale, mama je postavila temelj njezine ljubavi, koja je uvijek bila tu, čvrsta i nepokolebljiva.
- S vremenom sam odrastala, ali mama je uvijek bila tu, stabilna i snažna, podrška koja je ostajala nevidljiva, ali uvijek prisutna. Godine 1998. izgubila sam je, a tada su mi iz usta oca izašle riječi koje nisam očekivala. Otkrila sam da je tata imao opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), što je značilo da je svaki aspekt njegova života morao biti pod kontrolom i strukturiran pravilima. Stolovi, kuća, pa čak i izgled žene i djece, sve je bilo podloženo njegovim pravilima.
I tek tada, kad sam bila odrasla, počela sam shvaćati duboko značenje tih malih, svakodnevnih rituala. Mama je plela moju kosu kako bi zadovoljila očevu potrebu za pravilima, ali kad je tata bio odsutan, dopustila je sebi i meni da dišemo lakše, bez stresa i pritiska tih strogih zakona. Kuća je tada mirisala na slobodu, na opuštenost i tišinu. Pletenice koje je pravila nisu bile samo frizura, one su bile simbol njezine želje da zaštiti moj svijet od svega što je moglo biti previše zahtjevno ili strog.
Iako tata nikada nije potpuno izliječio od svog poremećaja, mama je bila njegov oslonac, a meni je omogućila da živim djetinjstvo koje nije bilo opterećeno njegovim pravilima. Njene riječi, jednostavne i kratke, bile su most između sigurnosti i ljubavi. Njezine ruke, koje su plene moje kose, bile su zaštita od svijeta koji bi mogao biti previše kaotičan, previše strog za dječje srce.
S vremenom sam shvatila da su mama i njezine tihe geste bile pravi temelj moji životnih vrijednosti. Njena snaga nije dolazila iz riječi, nego iz djela, iz svakog jutarnjeg rituala, iz svake sitnice koju je učinila kako bi moj svijet bio lakši i sigurniji. Pletenice koje je pravila bile su više od običnog čina njege kose – one su bile njezin način da me zaštiti od svijeta koji nije uvijek bio blag.
- Kako su godine prolazile, i kako sam sve više odrasla, sve sam više shvaćala koliko su njene akcije bile nesebične. Svaka pletenica koju je isplela bila je čin ljubavi, svaki osmijeh bio je znak da me štiti, da je uvijek bila tu za mene, čak i kad je svijet vani bio nesiguran.
Danas, kad mislim na te jutarnje trenutke, ne mislim samo na pletenice, već na snagu koja je bila skrivena u toj tišini, na ljubav koja nije bila glasna, ali koja je bila ogromna. Mama mi je kroz te male, svakodnevne geste dala najdragocjeniju stvar – slobodu kroz ljubav i pažnju. Te pletenice, iako su samo simbol, nosile su mnogo dublje značenje, one su bile lekcija o hrabrosti koja nije glasna, o ljubavi koja nije u riječima, nego u djelima.
Danas osjećam duboku zahvalnost za svaki trenutak koji sam provela s njom, za svaki tihi osmijeh i svaku pletenicu koja je oblikovala moj svijet. Iako je više nema, njezina prisutnost ostaje u svakom trenutku kad osjećam sigurnost i ljubav, u svakom tišini koja me podsjeća na njezinu snagu i predanost
