Oskar i Elizabet Lion postali su prvi roditelji petorki koje su uspjele da prežive porođaj, barem u prvim trenucima nakon što su došle na svijet.U nastavku članka donosimo vam ovu jako tešku i tužnu priču.
Njihov skroman dom, bijela seoska kuća sa svega tri sobe u Kentakiju, tog dana je postao mjesto koje će ući u istoriju i izazvati ogromno interesovanje cijelog kraja. Pet dječaka rođeno je između 21 i 22 sata, u srijedu naveče, 29. aprila 1896. godine. Iako su svi došli na svijet živi i djelovali zdravo, sudbina je imala drugačiji plan – do 14. maja iste godine, svi su izgubili bitku za život.
Roditelji su im dali imena Metju, Marko, Luka, Jovan i Pol, no i pored svih napora, tragedija se nije mogla spriječiti. Bebe su preminule od gladi, jer uprkos tome što su roditelji angažovali dojilju, to nije bilo dovoljno da zadovolji njihove potrebe. U to vrijeme hranjenje na flašicu smatralo se neprihvatljivim, a gospođa Lion je kasnije pričala kako joj nisu dozvoljavali da tako hrani djecu, iako su prodavnice slale mlijeko i bočice u njihov dom. Nikada nije precizirala na koga se odnosilo to „oni“ – da li na porodicu, zajednicu ili medicinske autoritete.
Kada se vijest o njihovom rođenju proširila, mali gradić bio je preplavljen uzbuđenjem i znatiželjom. Ljudi su od ranog jutra, odmah pošto je vijest objavljena, prestajali da rade i okupljali se na ulicama da razgovaraju o ovom nesvakidašnjem događaju. Poslovni ljudi su zanemarivali svoje obaveze, dok su službenici i trgovci potpuno zaboravljali na posao, opčinjeni pričom o porodici Lion. Lokalne novine su isticale da se u tom kraju nikada ranije nije desilo ništa slično i da je događaj privukao pažnju daleko izvan granica njihove male zajednice.
Porođaj je vodio doktor Metjuz, koji je nakon svega izjavio da su dječaci bili izuzetno dobro razvijeni, vitalni i da su imali sve šanse za život. Prema njegovim riječima, svih pet beba bilo je u boljem stanju nego većina novorođenčadi koje je do tada vidio. Ipak, bez obzira na njihovu početnu snagu, život im je bio kratak i krhak.
- Gospođa Lion, tada 39-godišnjakinja sitne građe i prijatnog izgleda, dolazila je iz ugledne porodice u Kentakiju. Njen suprug, 46-godišnji Oskar Lion, bio je farmer i otac ukupno šestoro djece, uključujući i petorke. Najstarije dijete imalo je 20 godina, dok je najmlađe bilo dvogodišnje. Četiri godine ranije izgubili su jedno dijete, pa je rođenje petorki donijelo novu nadu, ali i radost koja se ubrzo pretvorila u veliku tugu.
Od trenutka kada se vijest o petorkama proširila, kuća porodice Lion bila je pod stalnom opsadom znatiželjnika. Gotovo sve kompanije za dječiju hranu u zemlji nudile su da besplatno šalju sve potrebne zalihe, dok su propovjednici iz raznih dijelova zemlje slali molbe da dobiju priliku da obave krštenje. Telegrami i pisma stizali su bez prestanka, a svako jutro u zajednici prvo pitanje bilo je: „Kako su dječaci?“ Hiljade ljudi posjetilo je njihov dom, ali samo rijetki su dobili priliku da vide bebe. Na kraju je doktor bio prisiljen da angažuje stražare oko kuće kako bi spriječio masu da silom uđe.
U obližnjim gradovima organizovane su čak i ekskurzije za sve koji su željeli barem iz daljine da vide ovu izuzetnu djecu. S obzirom na ogroman pritisak javnosti, pojavila se ideja da se dječaci premjeste u grad pod stalni nadzor medicinskih sestara, bez prisustva posjetilaca, dok ne ojačaju. Ali te mjere nije bilo vremena sprovesti – sudbina je bila brža.
Njihov kratak život ostavio je dubok trag u zajednici. Rođenje i smrt petorki ostali su zabilježeni kao jedan od najneobičnijih i najtragičnijih događaja u istoriji tog kraja. Priča o Metjuu, Marku, Luki, Jovanu i Polu postala je bolna opomena na krhkost života i koliko su roditeljska ljubav i nada ponekad nemoćni pred neumoljivim tokom sudbine.
