Kultna komedija, delo izuzetnog scenariste Dušana Kovačevića, prvi put je prikazana u bioskopu Kozara u Beogradu 3. oktobra 1980. godine.
- Film “Ko to tamo peva” redatelja Slobodana Šijana postao je izuzetan filmski umijeće na našim prostorima, a mnogi ga i danas smatraju jednim od najboljih filmova ikada stvorenih.
Rečenice filma nastavljaju se dijeliti jer nisu samo izvanredna glumačka postava i zanimljiva priča pridonijeli njegovom golemom uspjehu. Urezao se u povijest, zarobio srca publike i ostavio trajan dojam na nacionalnoj kinematografiji. Njegova trajna privlačnost potaknula je zanimanje za događaje iza kulisa, a ovdje je predstavljeno 28 fascinantnih činjenica koje će vas približiti ovom filmu. 1. U početku je koncept trebao biti suvremena priča, televizijska drama u trajanju od oko pedeset minuta. Mjesto radnje trebao je biti autobus GSP-a, a protagonist je bio stariji čovjek koji je krenuo u posjet sinu na odsluženju vojnog roka u Beogradu.Prvobitni plan bio je da film režira Goran Paskaljević, no on je odustao od projekta kad je počeo snimati “Idu zemaljski dani.
Mladi slikar i redatelj Slobodan Šijan, koji je do tada već režirao nekoliko televizijskih filmova, predložio je promjenu scenarija kako bi umjesto televizijske produkcije nastao kino film, što je Dušan Kovačević objeručke prihvatio.Film je režirao Nikola Popović, poznat po zaslugama u partizanskim filmovima poput “Bitke na Neretvi”. Zaslužuje značajno priznanje jer je osigurao da je pjesma “Ko to tamo peva” konačno snimljena, unatoč početnom neuspjehu.
5. Kako se Televizija Beograd u tom razdoblju nije bavila filmskom produkcijom filmova za kino, bilo je potrebno potražiti drugog producenta. To je dovelo do burne aktivnosti među filmskim kućama, što je u konačnici rezultiralo utjecajnim “Centar filmom” koji je preuzeo projekt.Glavna uloga bila je namijenjena Miji Aleksiću, koji je prvog dana snimanja obavijestio redakciju Dramskog programa da mu nije dobro, što je dovelo do nemogućnosti daljnjeg rada i otkazivanja snimanja.
7. Snimanje je počelo 4. travnja 1980. Naime, film je sniman u slijedu, počevši od prvog kadra. Ovaj je pristup uvelike olakšao izvedbe glumaca, dopuštajući im da prirodno razvijaju svoje likove.Utvrđen je raspored prema kojem će proces snimanja trajati samo 21 dan, zbog čega su radili 20 sati dnevno.
Cijeli film prikazan je u nijansama smeđe i crne zbog odluke ekipe da se odrekne svjetla reflektora. Logorska vatra služila je kao primarni izvor osvjetljenja, čak i tijekom noćnih scena.Svakog jutra oko 5 sati filmska ekipa okupljala se za snimanje ispred crkve Svetog Marka u Beogradu.Unatoč tome što ga se u filmskim krugovima percipiralo kao “nezgodnog, teškog za suradnju i pijanog”, postalo je vidljivo da je Pavle Vuisić svako jutro prvi dolazio na okupljanje, spreman za posao i raspoložen.
Područje poznato kao “rub u Srbiji” predstavljala je Deliblatska peščara.Za lik Miška Krstića Šijan je isprva zamislio Bogdana Diklića; međutim, zbog ograničenja koja su mu onemogućavala snimanje u kazalištu u kojem je nastupao, na kraju je umjesto njega izabran Aleksandar Berček.Dragan Nikolić, od kojeg se isprva nije očekivalo da bude kantautor u najvišem rangu uloga, otkrio je da mu ta pozicija iznimno leži. Njegov nastup služi kao omaž Ziki Pavloviću i Jimmyju Barki.
Šijan je 1978. godine na audiciji za televizijski film “Najljepša soba” otkrio ujaka Stanojla Milenkovića, limara iz okolice Svilajnca, dok je radio kao orač na državnoj cesti. Kasnije je priznao da ga je odabrao zbog zabavnog spoja kromanjonskog izgleda i izuzetne inteligencije.Pojedinac koji seče gume na autobusu je Milovan Tasić – Tasa (214 cm), traktorist poreklom iz Inđije i deo pobedničke ekipe KK “Radnički” iz Crvenog krsta (1973). Naposljetku, Mića Tomić je bio taj koji je portretirao djeda, umjesto Pavla Vuisića, prilikom njegova posjeta sinu.
Kroz veći dio filma, baka odjevena u crno može se vidjeti na stražnjem sjedalu, smještena tik uz praščića. Rana tumačenja sugerirala su različita značenja njezine prisutnosti, od simbola smrti koja se nazire na kraju, preko čuvara praščića, pa čak do ideje da predstavlja maskiranog Predraga Prežu Milinkovića, istaknutog srpskog epizodnog glumca. Aspekt koji je najviše zbunjivao gledatelje bilo je njezino nedosljedno pojavljivanje; ponekad je bila prisutna, a ponekad nije. Ovaj detalj nije niti naznačen na etiketi. Šijan je pojasnio da je ova baka bila lik s kojim su se susreli tijekom putovanja i da je uvijek bila u autobusu, iako joj je slabo osvjetljenje povremeno zaklanjalo vidljivost.
Tijekom vojne vježbe nad Raljom, Šijan je susreo jednog od dvojice glazbenika, Miodraga Kostića. Mića je nastupio na koncertu u čast vojsci, a kada je s harmonikom u ruci kleknuo pred Usniju Redžepovu, to je ostavilo upečatljiv dojam na Šijana. Godinama kasnije potražio je Kostića kako bi produžio ponudu za ulogu.Ulogu mlađeg glazbenika utjelovio je Nenad Kostić, koji je tada imao samo 11 godina i Micin je bratić. Nikada nije stekao sposobnost sviranja bubnjeva, zbog čega je njegova izvedba snimljena uz pomoć reprodukcije. Nenad trenutno radi kao vozač autobusa na liniji 17.
U završnim scenama, putnici optužuju glazbenike da su ukrali Chichijev novčanik, što je dovelo do fizičkog sukoba u kojem je Shiyan tražio krupni plan. To je značilo da je Bata morao da udari mladog glumca, a on je opalio tako snažan šamar da su Nenadu “zazvonile uši” zbog čega je briznuo u plač. Pobjegao je s mjesta snimanja u Pančevu i sakrio se, a ekipa je cijeli dan tragala za njim. Nakon što su ga konačno locirali, molili su ga da se vrati na film, a Bata mu je poklonio najveću kutiju slatkiša koja se novcem može kupiti, uz obećanje da ga više neće udarati.
22. Prije početka snimanja, ekipa je dobila najsuvremeniju kameru, nedavno nabavljenu za “Filmske novosti”, namijenjenu dokumentiranju putovanja Josipa Broza Tita po svijetu. Kamera je radila besprijekorno sve do 25. travnja kada je snimljena scena pod nazivom “Pusti me, brži sam i spretniji” u kojoj Bata Stojković juri zeca. Niotkuda su na set stigla tri muškarca u civilu, pokazali su svoje isprave i oduzeli kameru. Nisu bili dopušteni nikakvi upiti o situaciji; tim je jednostavno nastavio snimati sa starijim kamerama, od kojih je jedna bila velika poput ormara. 23. Scenograf Veljko Despotović otkrio je autobus za snimanje u Sloveniji, koji je ranije koristio Živojin Pavlović u filmu “Zbogom u sljedećem ratu”. Autobus je bio sivomaslinaste boje, kompletan s šipkama, što je zahtijevalo ponovno bojanje, dodavanje blata, hrđe i prašine, uklanjanje šipki i postavljanje klupa.
Prvotni plan za posljednju scenu tijekom bombardiranja uključivao je bijeg životinja iz zoološkog vrta; međutim, ta ideja je odbačena zbog Titove smrti, što je rezultiralo nacionalnim izvanrednim stanjem.U montaži je Slobodanu Šijanu predloženo uklanjanje ljubavne scene Nede Arnerić i Slavka Štimca u šumi, što je on na kraju odbio. Danas se smatra kultnom figurom.Prije premijere, film je predstavljen Umjetničkom vijeću u prepunoj dvorani na Košutnjaku. Šijan je tijekom projekcije ostao zatečen, jer se tijekom cijele projekcije nitko nije nasmijao.
Debi je održan 23. listopada 1980. u kinu “Kozara” u Beogradu, prostoru koji više ne postoji. Film je u startu nadmašio sva očekivanja. Dok je publika pucala od smijeha, Šijan je osjetio olakšanje.Unatoč trudu na setu, nekoliko glumaca kasnije je priznalo da su osjećali da stvaraju svoj najgori film. Pitali su se tko bi zapravo želio gledati ovu borbu u pustoši. Jedini koji je vjerovao u projekt i posvetio mu se u potpunosti bio je Pavle Vuisić.
Jeste li znali da je završnica kultnog klasika “Tko to tamo peva” redatelja Slobodana Šijana promijenjena nakon smrti Josipa Broza Tita?Dušan Kovačević, scenarista filma, poznat i po radovima na filmovima “Maratonci trče počasni krug”, “Radovan Treći”, “Sabirni centar” i “Balkanski špijun”, otkrio je svoje viđenje završetka ” Tko to tamo peva“ namjeravao se razviti.
Kovačević je ranije za domaće medije ispričao da nas je Titov odlazak omeo da završimo “Ko to tamo peva” onako kako smo zamislili. Scenarij je uključivao trenutak u kojem se dva dječaka koji pjevaju iskrcavaju iz autobusa, nakon čega ulaze životinje, stvarajući scenu koja je trebala nalikovati apokalipsi.
“Redatelj filma je postigao dogovor s vlasnikom cirkusa u Italiji, očekujući da će cirkus s dresiranim životinjama stići u Beograd. Nažalost, nakon smrti Josipa Broza Tita, zabranjen je ulaz strancima. Čak ni pticama nije bilo dopušteno prijeći granicu, a trebali smo dovršiti film Nedostatak životinja, zaključio je kako odsutnost snimljenog kraja označava početak Undergrounda.
„Ko to tamo peva“ plete kompleksnu pripovijest o tragikomičnim nezgodama putnika u oronulom autobusu na selu za Beograd, služeći kao alegorija na malograđansko licemjerje i komadanje Kraljevine Jugoslavije uoči svjetskog rata. II, i smatra se jednim od najboljih filmova iz Jugoslavije.
