Nije tvoja obaveza da tolerišeš nepristojno ponašanje samo zato da bi izbjegao sukob ili očuvao prividan mir. Tvoje dostojanstvo i unutrašnji mir imaju veću vrijednost od toga da budeš viđen kao “dobra osoba” u očima onih koji ti ne pokazuju poštovanje.
Ljudi koji redovno prelaze granice najčešće razumiju samo kada im se jasno i odlučno stavi do znanja gdje je ta granica. Zato je važno da naučiš da ne ćutiš kada osjećaš da te neko potcjenjuje, vrijeđa ili gazi tvoju vrijednost.
Ponekad je potrebno da reaguješ bez ublažavanja. Ljubaznost nije uvijek najbolji pristup, naročito prema onima koji ne razumiju suptilne signale, ni tvoj pokušaj da zadržiš mir. Postoje osobe koje neće reagovati na tvoju tišinu, neće prepoznati tvoju nelagodu i neće se obazirati na tvoju emocionalnu reakciju. Oni jednostavno traže granicu koju će ili poštovati – ili nastaviti da gaze dok ih ne zaustaviš.
- U takvim trenucima, imaš puno pravo da jasno i direktno kažeš: “Nemoj tako da pričaš sa mnom.” Iako može biti teško to izgovoriti, naročito ako si odrastao uz uvjerenje da moraš biti prijatan po svaku cijenu, zapamti da biti prijatan nije isto što i biti pravedan prema sebi. Trpjeti nije znak snage, već potiskivanja. Prava snaga je u sposobnosti da se zauzmeš za sebe, čak i kada ti to stvara nelagodu. Imaš puno pravo da kažeš: “Ne osjećam se dobro. Prestani.”
Takođe, veoma je važno da govoriš odmah, bez čekanja da stvari postanu nepodnošljive. Ljudi često nisu ni svjesni da svojim ponašanjem povređuju druge. Za njih su te riječi samo šala, način ophođenja, navika iz kuće. Ako ćutiš, klimaš glavom, pokušavaš da se nasmiješiš, šalješ poruku da je sve u redu. A onda kada jednom pukneš, oni ostanu zbunjeni i ne znaju odakle to dolazi. Zato je ključno da im kažeš odmah, jasno i mirno: “To mi ne prija. Osjećam se loše kada to govoriš i ne želim takvu komunikaciju.”
Možda se reakcija ne promijeni odmah, možda čak ni kasnije. Ali kada izgovoriš svoje granice naglas, one počinju postojati. A ako ne kažeš ništa, ljudi će pretpostaviti da je sve u redu. Poštovanje počinje riječju.
U nekim slučajevima, najmudrija odluka je – distanca. Ne moraš praviti scenu, ni tražiti izvinjenje. Dovoljno je da prestaneš da ulažeš trud tamo gdje on nije uzvraćen. Udalji se postepeno. Nemoj se javljati odmah, ne iniciraj susrete, ne ulazi u duboke razgovore. Postavi kontakt na minimum – dovoljno da zadržiš mir, a opet dovoljno jasno da pokažeš granicu. Bez drame. Bez griže savjesti.
- Ovo može biti posebno teško kada se radi o bliskim ljudima – članovima porodice, prijateljima iz djetinjstva ili kolegama sa kojima imaš istoriju. Ali treba da se podsjetiš: ako neko stalno umanjuje tvoju vrijednost, izaziva ti tjeskobu, gura te u osjećaj manje vrijednosti – to nije osoba koja zaslužuje tvoju blizinu. Ljubav i prošlost ne znače ništa ako danas ne postoji poštovanje.
Nekad je dovoljno da se samo malo povučeš. Da komunikaciju svedeš na osnovne poruke. Da napraviš prostor. Udaljenost liječi više nego što misliš.
Mudri ljudi kažu da ne treba tražiti ono što treba da dolazi samo – a to važi i za poštovanje. Ne moli za njega. Ne pokušavaj da ga iznudiš. Ako ga moraš tražiti – ono nikada nije ni postojalo. Pravi znak poštovanja su djela, ne riječi. Ako ih ne vidiš, ne troši više sebe. Kreni dalje.
I konačno, nemoj sumnjati u sopstvenu intuiciju. Ako se uz neku osobu konstantno osjećaš nevidljivo, omalovaženo ili iscrpljeno, to nije zbog toga što si “previše osjetljiv/a”. To je zato što si pored nekoga ko nema kapacitet da te cijeni. I to nije tvoj posao da ga učiš. Tvoja obaveza je da zaštitiš sebe.
Niko ne mora znati tvoje granice – ako ih ne poštuje, nije ni važno da ih razumije. Jer, kao što je rekao jedan mudrac: “Poštovanje se ne traži – ono se prepoznaje. Kad ga nema, ne traži razlog. Samo idi.”
