Kada sam se udala, moj svekar i svekrva su nam velikodušno ustupili svoju drugu kuću da u njoj živimo. U tom trenutku, činilo mi se da je pred nama život pun planova i mogućnosti, ali sudbina je ubrzo pokazala svoje drugo lice. Moj muž se iznenada razbolio, a ubrzo nakon toga i preminuo, ostavivši me samu prije nego što smo uspjeli osnovati porodicu. U tim najtežim trenucima, njegov otac i majka pružili su mi podršku. Rekli su mi da ne brinem i da mogu nastaviti živjeti u kući, jer su je doživljavali i mojim domom. Ta gesta mi je tada mnogo značila – bila je simbol njihove brige i poštovanja prema meni.
- Prošle su četiri godine od tih događaja. Vremenom sam polako naučila ponovo da se smijem, da volim i da vjerujem u život. Upoznala sam čovjeka koji mi je vratio nadu i pružio novu priliku za sreću. Sada sam trudna i zajedno sa svojim dečkom planiram budućnost. On nema vlastitu kuću, pa je logično bilo da se doseli kod mene. Ipak, kada sam to saopštila svekrvi, naišla sam na zid nerazumijevanja i bijesa. Njene riječi su me duboko pogodile: rekla je da je dovođenje drugog muškarca u kuću njenog sina uvreda i nepoštovanje uspomene na njega.
Osjećala sam se rastrgnuto. Sa jedne strane, zahvalna sam im što su mi uopšte dali krov nad glavom u tim teškim godinama. Ali s druge strane, pitam se imam li pravo da nastavim sa životom i stvorim novu porodicu, a da me pritom neko konstantno podsjeća da time vrijeđam uspomenu na svog pokojnog muža. U njenim očima, kao da mi je bilo namijenjeno da ostanem udovica do kraja života, samo zato što je to kuća njenog sina.
Moj svekar se nije izjasnio u početku. Ćutao je, i to ćutanje mi je davalo nadu da možda ipak postoji razumijevanje s njegove strane. Međutim, juče sam ispred vrata pronašla veliku kutiju sa svojom odjećom i ličnim stvarima. Bio je to znak da se nešto promijenilo. Nedugo zatim, nazvao me je nepoznat broj i hladnim glasom saopštio da je moj svekar odlučio prodati kuću. Dao mi je rok od mjesec dana da se iselim.
- Bila sam u šoku. Osjećala sam se izdano, bijesno i povrijeđeno. Četiri godine sam u toj kući živjela, održavala je, ulagla u nju, trudila se da sve bude uredno i očuvano. Nikada nisam ni pomislila da će me jednog dana jednostavno izbaciti, kao da nikada nisam bila dio njihove porodice. Osjećaj gubitka bio je dvostruk – ne samo što sam ostajala bez doma, već sam shvatila da sam izgubila i njihovu podršku i poštovanje.
Pitajući samu sebe da li je pravedno, došla sam do zaključka da u njihovim očima nisam imala pravo na novu ljubav. Kao da je moja dužnost bila da zauvijek tugujem i živim u sjeni prošlosti. Ali, život ide dalje. Moj pokojni muž me je volio i znam da bi želio da nastavim živjeti, da pronađem sreću i izgradim porodicu. Da li to znači da moram ostati vezana za zidove kuće samo zato što oni misle da je to jedini način da sačuvam uspomenu na njega?
Ova situacija otvara pitanje – da li se od udovica očekuje da ostanu vječno u ulozi žalosti, zarobljene u tuđim sjećanjima i očekivanjima? Ljubav prema preminulom partneru ne prestaje, ali to ne znači da čovjek nema pravo na novi početak.
Mjesec dana nije mnogo vremena, ali dovoljno je da donesem odluku. Moj dečko i ja ćemo pronaći način da se snađemo. Iako me boli što sam izbačena iz kuće u kojoj sam mislila da gradim dom, shvatam da je možda ovo prilika da krenem ispočetka, bez oslanjanja na tuđu milost. Dom nije samo kuća – dom je tamo gdje su ljubav, podrška i zajedništvo. A to sada želim stvoriti s čovjekom koji je uz mene i s djetetom koje nosim.
Možda su me svekar i svekrva svojim postupkom povrijedili, ali su mi istovremeno dali i slobodu da shvatim da svoju sreću ne mogu graditi u kući u kojoj se svaki moj korak mjeri kroz prizmu prošlosti. Moj život pripada meni i onome što dolazi, a ne onome što je bilo.
