Ana je ušla u moj život kada sam imala samo sedam godina, u trenutku kada se moja biološka majka preudala i preselila u drugu saveznu državu. Tada me ostavila kod oca, a Ana je postala osoba koja me dočekala otvorenog srca. Naučila me da vežem pertle, spremala mi je užine za školu i svake večeri mi čitala bajke dok ne bih zaspala. Bila je nevjerovatno strpljiva, nježna i uporna u želji da mi pruži ljubav i podršku, iako me nije rodila.
Sada imam 28 godina, zrela sam žena koja se sprema za svoj najvažniji dan – vjenčanje. Sve je trebalo da bude savršeno, ali jedna rečenica moje biološke majke poremetila je taj mir. Rekla je: “Neću doći na tvoje vjenčanje ako Ana bude prisutna.” Njene riječi pogodile su me duboko i stavile me u nezahvalan položaj između dvije žene koje su oblikovale moj život na potpuno različite načine.
- Skupila sam hrabrost da razgovaram s Anom i tiho joj rekla: “Volim te, ali krv je krv.” Pogledala me svojim blagim, toplim očima i samo se blago nasmiješila. Nije izgovorila nijednu riječ. Taj osmijeh mi je ostao urezan u mislima, jer nisam mogla da shvatim da li u njemu ima tuge, razočaranja ili samo tihe prihvaćenosti.
Na jutro mog vjenčanja uzbuđenje je trebalo da bude jedino što osjećam. Ali zazvonio je telefon i na ekranu je stajalo njeno ime – Ana. Srce mi je brže zakucalo, ali riječi koje sam čula su me zaledile.
“I sama ćeš jednog dana imati djecu,” govorila je tihim, smirenim glasom. “Tada ćeš shvatiti da majka nije samo ona koja te rodi. Majka je ona koja te odgaja, koja stavlja tvoje potrebe ispred svojih, koja se odriče svega da bi ti bila srećna. To je prava suština majčinstva.” Nakon toga je prekinula vezu.
- Telefon mi je ispao iz ruku dok su mi se misli kovitlale. Osjetila sam knedlu u grlu i stisak u stomaku. U panici sam potrčala do oca. Morala sam da razgovaram s njom, da joj objasnim da nisam željela da je povrijedim i da mi je stalo do nje.
Ali kada sam stigla, dočekao me prizor koji nikada neću zaboraviti. Njena strana ormara bila je prazna, a njen miris više nije ispunjavao prostoriju. Kuća je djelovala tiho i prazno, kao da ona nikada nije ni postojala u njoj. Na stolu je ležalo pismo upućeno mom ocu.
U tom pismu pisalo je da odlazi jer više nema osjećaj da pripada ovoj porodici. Iako me voli, priznala je da je umorna od borbe za mjesto koje joj očigledno nikada nije pripadalo u potpunosti.
U tom trenutku sam pala na koljena i suze su same potekle. Srce mi je pucalo dok sam shvatala razmjere onoga što sam učinila. Moj veliki dan, koji je trebao biti najsrećniji u mom životu, sada je bio ispunjen tugom, gorčinom i krivicom.
Nisam željela da stvari odu ovako daleko. Samo sam htjela da moja biološka majka bude uz mene kada izgovorim sudbonosno “da”. Zar je to zaista bilo previše tražiti? Ali sada, dok mi u mislima odjekuju Anine riječi, pitam se da li sam ikada zaista razumjela ko je ona bila za mene. Možda krv povezuje ljude na biološki način, ali ljubav, žrtva i prisutnost su ono što ljude povezuje u srcu.
