U današnjem članku prenosimo vam priču žene koja j obolela od opake bolesti i u najtežoj situaciji kada više nije dobro i porodica joj se raspada.Danas je zahvalna na tome ,na izdaji koju joj je suprug priuštio a vi saznajte u nastavku teksta zašto…
“Ne mogu više, Jasna. Ne mogu živeti u laži.” Te riječi, izgovorene u trenucima kada sam već držala papir sa dijagnozom raka dojke, zauvijek su mi se urezale u svijest. Dok sam sedela na ivici kreveta, zbunjena i paralizovana, moj suprug Dušan, čovek s kojim sam delila život, priznao mi je da voli drugu ženu. Nije mi bilo jasno šta me više boli – strah od bolesti ili izdaja osobe kojoj sam vjerovala bez ostatka.
Pokušala sam da razumem. Pitala ga kroz suze: “Zar baš sada, kad mi je najteže?” Njegovo nemoćno sleganje ramenima i pogled u pod nisu mi donijeli odgovore. Rekao je da je sve počelo jer sam bila udaljena i umorna. Nisam mogla da vjerujem. Nisam bila samo umorna – bila sam uplašena, skrhana od iščekivanja rezultata biopsije, zabrinuta hoću li ikada gledati našu djecu, Lenu i Filipa, kako odrastaju.
- Sljedećih dana život mi je postao niz mehaničkih pokreta. Disala sam jer sam morala. Mama me zvala svakog dana iz Mladenovca, tješila me riječima koje su pokušavale da me zadrže iznad površine. Ali kako da budem jaka, kad mi se sve raspadalo? Dušan je sve češće bio van kuće, pod izgovorima koji su postajali sve slabije uvjerljivi. Znao je da znam.
Jedne večeri, dok sam pripremala večeru, Lena me povukla za rukav i pitala: “Mama, zašto si tužna?” Sklopila sam oči, gutajući suze. Lagala sam: “Nisam, dušo. Samo sam umorna.” Ali nisam bila umorna – bila sam slomljena. Prva hemoterapija me dotukla. Povraćanje, opadanje kose, slabost… a njega nije bilo. Poslala sam mu poruku: “Trebaš mi.” Odgovor je stigao tek ujutro – opet izgovori.
Jedne noći, uzela sam njegov telefon. Poruke sa Ivom bile su tu – nježne, emotivne, pune čežnje. Osjetila sam mučninu koja nije dolazila od terapije, već od razočaranja. Kad sam ga suočila s istinom, rekao je da ga Iva razumije, da s njom može da razgovara. A ja? Ja, koja sam s njim gradila dom, rodila mu djecu, borila se sada za vlastiti život – nisam više bila ta kojoj se vraća.
- Ubrzo je otišao. Mama je došla da mi pomogne s djecom. Njene riječi, “Ti si jača od svih njih zajedno”, nisu me tada doticale. Osjećala sam se kao olupina – fizički i emocionalno iscrpljena. Ali sve se promijenilo kada sam upoznala Maju. Ona je takođe prolazila kroz borbu s rakom dojke. Dok smo zajedno čekale terapiju, podijelile smo iskustva, bol i tišinu koju samo žene poput nas razumiju.
Rekla je: “Moj muž me je ostavio kad sam oboljela.” Odgovorila sam tiho: “I moj.” Gledale smo se i, prvi put nakon dugo vremena, nasmijale – kroz suze. Tada mi je rekla: “Mi smo lavice.” Te riječi probudile su u meni nešto uspavano.
Počela sam se vraćati sebi – šetnje s djecom, razgovori s prijateljicama, vođenje dnevnika. Dan po dan, vraćala sam svoju snagu, identitet, dostojanstvo. Dušan se povremeno pojavljivao zbog djece, ali naš odnos više nije postojao. Bila je to tišina bez povratka.
Jednog dana, Lena me pitala: “Hoće li tata opet biti s nama?” Uzela sam je u naručje i rekla: “Ne znam, srce. Ali znam da ćemo mi uvijek biti tu jedni za druge.” I zaista, mi smo bili porodica, bez obzira na sve.
Hemoterapije su završene. Nalazi su pokazali poboljšanje. Doktor mi je rekao: “Imate razloga za optimizam.” Prvi put sam to i osjetila – nadu.
Kasnije, Dušan se vratio. Stajao je na vratima, nesiguran, i rekao: “Možda možemo ispočetka.” Ali ja više nisam bila ista. Mirno sam odgovorila: “Ja sam naučila živjeti bez tebe. Naučila sam voljeti sebe, ovakvu kakva jesam – s ožiljcima, bez kose, ali snažna. Ako želiš biti otac, dobrodošao si. Ali ja idem dalje.”
Zatvorila sam vrata i osetila nešto novo – slobodu.
Danas, kada pogledam svoj odraz u ogledalu, bez obrva, ali sa osmijehom, znam da sam prošla kroz pakao i izašla iz njega. Ne zbog njega. Zbog sebe.
