U današnjem članku vam pišemo na temu sjećanja koja mogu biti i spas i zamka, te o tome kako ponekad istina o nama samima nije ni približno onakva kakvom je želimo vidjeti. U najjednostavnijim riječima, riječ je o čovjeku koji se bori da otkrije ko je zapravo, dok mu se pred očima postepeno ruši slika o sopstvenoj hrabrosti.
Kada se Leo probudio u bolničkoj sobi, jedino što je jasno osjećao bila je težina praznine u glavi. Govorili su mu da je zaslužan za spašavanje jednog života, da je u trenutku velike opasnosti pokazao hrabrost koju mnogi ne bi imali. Ljekari, medicinske sestre, pa čak i nepoznati ljudi koji su mu slali poruke podrške, govorili su mu da se ponosi sobom. U tom metežu tuđih glasova, on je pokušavao pronaći makar fragment uspomene koji bi potvrdio to što mu pričaju. Ali je unutra bilo tiho. Suviše tiho.
Rekli su mu da je izvukao Saru iz automobila koji je eksplodirao samo nekoliko trenutaka kasnije. Rekli su mu da je nosio opekotine na ramenima jer je odbio da se skloni dok nije bio siguran da je Sara daleko od opasnosti. Čak mu je i njen otac, čovjek čije je bogatstvo očigledno nadilazilo njegovu sposobnost da ga zaprati, došao lično zahvaliti. Ponudio mu je sigurnost, brigu i život bez brige o sutrašnjem danu. Sve je to zvučalo kao početak neke filmske priče o običnom čovjeku neočekivano pretvorenom u heroja.
Ali dok su dani prolazili, Leo je osjećao da nešto u toj priči ne škripi samo lagano, već da se cijeli temelj ljulja. Počele su ga pratiti slike koje nisu imale nikakve veze s vatrom i spašavanjem. U njima nije bilo plemenitosti, samo sirov strah, vika i bijes. Pojavljivala se slika žene čiji izraz nije bio zahvalnost, nego očaj. U trenucima kada bi pokušao zaspati, čuo bi ton glasa koji nije znao prepoznati, ali koji ga je parao kroz grudni koš kao oštar nož.
Ljekari su govorili da su to normalni procesi, da se mozak oporavlja i pokušava povezati izgubljene niti. Međutim, Leo nije bio siguran da želi da te niti budu povezane. Jer što je više prizora nadiralo, to je osjećaj krivice u njemu rastao. Nije mogao objasniti zašto se boji sopstvenih sjećanja, ali je znao da taj strah ima neki dubok, mračan izvor.
- Posjete policijskog inspektora bile su još jedna tačka koja ga je počela kopkati. U početku je mislio da je riječ o rutinskom razgovoru, formalnosti koju moraju obaviti. Ali pitanja su bila previše ciljana, previše oprezno postavljena. Umjesto da razgovor vodi ka potvrdi njegovog herojstva, inspektor je uvijek završavao sa nečim što je ličilo na test, kao da procjenjuje kakav će odgovor Leo dati, ili da li će mu se u očima pojaviti iskra prepoznavanja.
Pitanje koje ga je najviše uzdrmalo bilo je zašto je Sara imala njegovu sliku u svom novčaniku. To ga je pogodilo kao hladan talas. U njegovom srcu nije bilo ni trunke prepoznavanja njenog lica, ni traga povezanosti. Ali fotografija je bila tu, kao materijalni dokaz nečega što je trebalo da bude intimno, očigledno važno. Zašto bi je nosila? Ko je on bio njoj? Ko je ona bila njemu?
Počeo je razmišljati da je možda postojala neka veza među njima, ali ne ona plemenita koju bi neko čuvao u novčaniku. Možda je to bio dokaz nečega komplikovanog, napetog, možda čak i opasnog. Svaki put kada bi pokušao da povrati kontrolu nad mislima, izronile bi nove slike: automobil koji ubrzava, ruke koje se tresu, vrisak koji para vazduh. Nije znao da li su to pravi događaji ili samo plodovi paranoje izazvane traumom, ali utisak je bio previše snažan da bi ga ignorisao.
Kako su dani prolazili, Leo je počeo osjećati da ga cijeli svijet vidi kao heroja, a da je jedina osoba koja u to ne vjeruje – on sam. Osjećaj je bio mučan, kao da nosi tuđu odjeću koja mu ne pristaje, a svi insistiraju da se nikada nije bolje obukao. Svaki put kada bi neko spomenuo riječ “heroj”, osjetio bi knedlu u grlu i teret na grudima. Jer duboko u sebi, nešto je šaputalo da to nije istina.
- Počeo je razmatrati mogućnost da je upravo on razlog Sarine nesreće, a ne njen spasilac. Možda je vatra bila posljedica nečega što je on uradio. Možda je između njih postojao sukob koji je završio katastrofom. Možda je herojska priča samo fasada, lijepo upakovana verzija istine koju neko pokušava progurati iz svojih razloga – bilo da je riječ o Sarinom ocu, policiji ili njemu samom.
Dok je tijelo zacjeljivalo, duša je u njemu bila sve ranjivija. Nadao se da će mu se sjećanja vratiti kao svjetlost, ali su dolazila kao sjenke. A svaka sjenka otkrivala je dio njega koji možda nikada nije želio upoznati. I dok se borio da sastavi mozaik prošlosti, osjećao je da se kreće prema istini koja bi mogla potpuno promijeniti način na koji ga svi vide – uključujući i njega samog.
Leo je počeo strahovati da nije samo svjedok te priče, niti njen slučajni učesnik. Sve više je osjećao da bi mogao biti tamna figura oko koje se cijela tragedija vrti. A najteži dio bio je taj što je svaki novi trag sugerisao da istina možda neće potvrditi njegovo herojstvo, nego ogoliti nešto mnogo mračnije. I kada bi se pogledao u ogledalo, prvi put je priznao sebi ono što se usudio samo pomisliti: možda nije heroj ove priče, već njen krivac
