Nakon što sam rodila trojke, naš život se okrenuo naglavačke, ali ne na način na koji sam zamišljala. Umjesto da budemo porodica, on je otišao. Njegove riječi odjekuju mi i danas u ušima: “Shvatio sam da nisam spreman.” Tada nisam mogla da vjerujem da čovjek koji je bio uz mene tokom trudnoće, koji se zaklinjao na ljubav i podršku, može tako lako da spakuje kofere i ode. Ostala sam sama, s tri novorođene djevojčice u naručju i srcem koje se raspadalo na hiljade komadića.
Dani poslije njegovog odlaska bili su obavijeni tugom i suzama. Plakala sam do iscrpljenosti, ne znajući kako ću izdržati ni emotivno, ni fizički. Mama je bila uz mene svakog trenutka. Dok sam jecala, nježno me podsjećala da imam razlog da ustanem iz kreveta – tri mala bića koja su mi bila sve na svijetu. “Pogledaj ih,” govorila je tiho dok ih je držala u naručju. “One trebaju tebe snažnu.” Te riječi su mi postale snaga. Malo po malo, uz podršku porodice, oporavljala sam se. Tijelo je prolazilo kroz bol od porođaja, a srce se krpilo nakon rastanka.
Vrijeme je prolazilo, a moje djevojčice su rasle u živahne, radoznale duše. Počele su da postavljaju pitanja o ocu. Bilo im je teško da shvate zašto njega nema kada su vidjele druge tate kako vode djecu u park ili ih drže za ruku dok prelaze ulicu. Svaki put kada bi me pitala gdje je, srce bi mi se stegnulo, ali nisam imala snage da im kažem istinu. “Vratit će se s poklonima,” govorila sam s lažnim osmijehom, pokušavajući da prikrijem bol. Bila su to jedina opravdanja koja sam umjela smisliti, jer kako objasniti malom djetetu da ih je neko ko bi trebalo da ih voli najviše na svijetu – napustio?
Godine su prolazile, a djevojčice su postajale sve zrelije. Počele su shvatati da u mojim riječima nema istine, da nema poklona ni izgovora koji bi sakrili stvarnost. Njihova pitanja postajala su rijeđa, a oči sve ozbiljnije. Kada su napunile deset godina, skupila sam hrabrost i sjela s njima. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam im govorila ono što sam izbjegavala svih ovih godina. “Vaš otac vas nije napustio jer ste vi krive. To nema nikakve veze s vama. On nije bio spreman da bude tata.” Plakale smo sve tri tog dana. Njihove suze kidale su mi dušu, ali osjetila sam i olakšanje što više nema laži među nama.
- Nakon tog razgovora, nijedna me više nije pitala za njega. Kao da su same sebi rekle da im nije potreban. Učile su da hodaju kroz život bez oca. Naučile su da se oslanjaju na mene, na baku, na jedna drugu. Postale su hrabre, pametne i lijepe djevojke koje znaju koliko vrijede.
Godinama kasnije, neočekivano, on se pojavio na našim vratima. Rekao je da mu je nedostajalo da vidi djecu, da osjeti njihovu prisutnost. Srce mi je na trenutak stalo, ali nisam ništa rekla. Tri djevojčice su stajale pored mene, sada već dovoljno velike da same odluče. Pogledale su ga bez riječi, a onda mi jedna od njih tiho šapnula: “Mama, zatvori vrata.” Sve tri su mi dale isti znak glavom. U tom trenutku osjetila sam nešto što nisam očekivala – mir.
Sa blagim osmijehom poslušala sam svoje kćerke i zatvorila vrata. Nije bilo vike, nije bilo drame. Samo tišina i osjećaj pobjede u meni. “Izvini, dušo,” pomislila sam u sebi, “ali one su naučile da žive i bez tebe.” Njegov povratak nije mogao izbrisati godine odsustva, niti ljubav i snagu koju smo izgradile same, bez njega.
Danas gledam svoje djevojčice i shvatam da su one moj najveći uspjeh. Naučile su da ne traže ljubav kod onih koji ih ne znaju čuvati. Naučile su da su vrijedne same po sebi, bez ičije potvrde. I ja sam s njima naučila da je snaga u tome da voliš, iako si slomljen, i da iznova gradiš život, ma koliko puta te srušili.
