U današnjem članku želim da vam ispričam priču koja mi je još jednom dokazala koliko se dobrota često krije iza skromnih ljudi i tihih gestova. Neke priče se ne zaboravljaju zato što nas nauče šta znači dati dio sebe, čak i onda kada nemaš skoro ništa.
Nana Emina je živjela povučeno, u staroj bosanskoj kući koja se držala na strmoj padini kao da prkosi vremenu. Zidovi su bili ispucali, krov je škripao na vjetru, ali unutra je uvijek mirisalo na dunje, topli hljeb i uspomene. Iako siromašna, imala je jedno blago koje je čuvala kao oči u glavi — ručno tkani ćilim, njen miraz, njen ponos i posljednji trag ljubavi njenog rahmetli muža.
Preko puta živio je Tarik, mladi otac troje djece, čovjek koji se borio sa bolešću svoje žene i teretom koji je pao na njegova leđa. Radio je teško, na građevini, ali te zime ostao je bez posla. Računi su se gomilali, a hladne noći su prijetile da ugase i ono malo nade u njegovoj kući.
Jednog jutra Emina je ugledala vozilo elektrodistribucije ispred Tarikove kuće. Vidjela je radnike kako pripremaju alat, i njega — u tankim papučama, na snijegu, promrzlog i očajnog. Molio je da sačekaju, objašnjavao da ima bebu, da djeca ne mogu ostati bez grijanja. Ali pravila su bila neumoljiva.
Emina je zatvorila prozor, pokušavajući da uguši bol u grudima. Nikada nije mogla gledati tuđi strah, a posebno ne dječiji. Pogled joj je pao na ćilim. Znala je da ga ne može vratiti ako ga jednom proda. Znala je i da će joj kuća bez njega biti još hladnija. Ali onda je čula plač Tarikove djece i sve dileme su nestale.
- Smotala je teški ćilim u naramak, koliko god da su joj leđa protestovala. Izišla je na zadnja vrata, da niko ne vidi, i odšetala do trgovca starinama. On je, naravno, odmah prepoznao koliko ćilim vrijedi, ali ga je platio tek djelimično, znajući da nema snage da se raspravlja. Emina je samo rekla: „Dajte mi koliko dajete. Treba mi odmah.“
Sa novcem u ruci požurila je radnicima, podigla ruku i gotovo zadihano rekla da prekidaju sve. „Evo, plaćeno! Nemojte gasiti struju!“ Iako iznenađeni, radnici su izvršili uplatu i otišli. Tarik je izašao tek kada su već završili. Gledao je u račune ne vjerujući, a Emina se već vratila u svoju kuću, kao sjenka.
Mahala, naravno, nije ćutala. Senada i ostale komšinice raspredale su priču, rugajući se kako je Emina „prodala i ono zadnje što je imala zbog tudih briga“. Niko nije vjerovao da će joj se ikada vratiti. Govorili su da je luda, da će hodati po hladnim daskama, da će se razboljeti. Emina je samo mirno nastavila svoj život, gazeći po goloj podnici, ali sa osjećajem da je uradila nešto ispravno.
Vrijeme je prolazilo. Tarik je dobio posao u Njemačkoj, odveo porodicu i stao na noge. Kuća preko puta postala je prazna, a Eminina još praznija bez ćilima. Ali ona nije žalila. Nije ni očekivala da će iko saznati šta je uradila.
A onda, baš kada niko nije očekivao ništa, sudbina je zakucala velikim koracima.
Jednog jutra ulica se ispunila bukom. Ogroman kamion stranim tablicama parkirao se direktno ispred Eminine kuće. Iza njega luksuzni automobil. Komšije su se skupile na prozorima kao da gledaju predstavu. Senada je, kao i uvijek, bila prva da nagađa.
Iz auta je izašao muškarac u elegantnom odijelu. Tarik. Ali ovaj put snažniji, sigurniji, sa toplim osmijehom. Sa njim je bila supruga, zdrava, lijepa, nasmijana.
Tarik je prišao Emini koja je zbunjeno stajala na pragu. Poljubio joj ruku i rekao:
„Neno, došao sam da ti se odužim. Sve sam saznao.“
- Na njegov znak radnici su iz kamiona iznijeli ogromnu rolu. Kada su je unijeli u kuću i razmotali, Emina je pokrila usta od šoka. Bio je to njen ćilim — očišćen, obnovljen, netaknut kao nekad. Prostrli su ga na pod kao dragocjeni tepih u palati.
Ali tu nije bio kraj. Počele su izlaziti kutije: novi šporet, frižider, televizor, mašina za veš, pa čak i moderna peć koja grije cijelu kuću. Senada je šutjela, nijema od iznenađenja.
Tarik joj je pružio i kovertu.
„Ovo je za tvoje potrebe. Ti si nama tada dala šansu da preživimo. Sad je red na mene.“
Emina je sjela na ćilim, prešla rukom preko šara koje je mislila da nikada više neće vidjeti. Oči su joj zasuzile, ali ovaj put od sreće. Nije mogla vjerovati da se dobrota vrati tako snažno i tako neočekivano.
U tom trenutku shvatila je nešto važno: dobro djelo nikada ne nestaje, makar izgledalo sitno, skriveno i neprimijećeno. Ponekad se vrati kada najmanje očekuješ — ali dođe, uvijek dođe
