Postoji stara poslovica koja kaže da i najmirnija voda skriva najveće tajne. Time se poručuje da je nekad bolje ne otkrivati sve što nosimo u sebi
- U japanskoj kulturi, tišina, samodisciplina i suzdržanost ne smatraju se znakom slabosti, nego dokazom unutarnje snage i životne mudrosti.Japanci vjeruju da postoje određene stvari koje čovjek uvijek treba zadržati za sebe. Ne zato što ljudi kojima vjerujemo nužno žele zlo, nego zato što se život i odnosi mijenjaju, a ono što jednom izgovorimo može kasnije postati oružje protiv nas. Četiri su važne oblasti o kojima je mudro šutjeti, a svaka od njih ima svoje razloge i posljedice.
Prva stvar su slabosti i traume. Svaki čovjek u sebi nosi tragove prošlosti – rane iz djetinjstva, greške iz mladosti, bolne događaje koji su ostavili trag. Kada ih dijelimo s drugima, gubimo zaštitu i otkrivamo ono što nas čini najranjivijima. Danas nam prijatelj može biti blizak, ali sutra možda dođe do razdora, povrijeđenosti ili ljubomore, a ono što je jednom rečeno više se ne može povući. Japanska mudrost uči da ono što previše ljudi zna o našoj intimi, prestaje biti naša sigurnost i pretvara se u potencijalnu prijetnju. Onaj tko zna gdje smo najslabiji, uvijek zna i kako nas može povrijediti.
Druga stvar su ciljevi i planovi. Ljudi često misle da će dijeljenjem svojih ambicija steći podršku i razumijevanje. Međutim, Japanci vjeruju da sjeme najbolje raste kada ga nitko ne posmatra. Kada previše govorimo o svojim planovima, naš mozak stvara iluziju da smo već na pola puta do uspjeha, i tako gubimo motivaciju za stvarni rad. Osim toga, reakcije drugih mogu biti obeshrabrujuće – neki iz zavisti, neki iz skepticizma, a neki jednostavno iz vlastitih ograničenja. Čak i nevine rečenice poput “to je preveliko za tebe” mogu ubiti volju i umanjiti vjeru u sebe. Zato Japanci preporučuju tiho i strpljivo djelovanje, bez potrebe za dokazivanjem.
- Treća stvar o kojoj se ne govori otvoreno je novac. On je, kako kažu, tiha sila koja mijenja odnose među ljudima. Kada imamo više, izazivamo zavist, a kada imamo manje, postajemo predmet sažaljenja ili čak meta iskorištavanja. Ljudi koji znaju da posjedujemo dovoljno novca mogu početi očekivati pozajmice, usluge ili posebne privilegije. S druge strane, ako znaju da nemamo, mogu nas nesvjesno podsjećati na naše slabosti i stvarati osjećaj inferiornosti. Zato Japanci rijetko govore o svojim financijama, pa čak ni pred bliskim osobama. Diskrecija u tom području čuva odnose čistima i oslobođenima nepotrebne napetosti.
Četvrta stvar tiče se istina koje znamo o drugima. Kada se previše otvaramo o tuđim životima i dijelimo povjerljive informacije, riskiramo da budemo doživljeni kao netko kome se ne može vjerovati. Danas prijatelju možemo povjeriti nečiju tajnu, ali sutra on tu istu priču može upotrijebiti protiv nas. Japanska poslovica kaže da onaj tko tiho promatra vidi više nego onaj koji stalno komentira. Drugim riječima, mudrije je šutjeti o onome što se nas ne tiče. Jer ogovaranje i širenje povjerljivih priča ne samo da narušava tuđe dostojanstvo, nego i naše vlastito.
Ono što povezuje sve ove lekcije jest činjenica da šutnja nije slabost, već štit. U današnjem društvu, gdje je normalno dijeliti sve na društvenim mrežama, pričati o osjećajima i planovima na svakom koraku, japanska filozofija djeluje staromodno. Ipak, ona podsjeća na važnu istinu – ne mora svaka misao biti izrečena, niti svaka emocija javno pokazana. Čuvanje određenih dijelova sebe znak je unutarnje snage, a ne nepovjerenja.
U konačnici, ne radi se o tome da treba živjeti u strahu ili paranoji, nego o emocionalnoj higijeni. Kad šutimo o stvarima koje su najosjetljivije, zapravo pokazujemo povjerenje u same sebe i svoju sposobnost da postavimo granice. Jer nije uvijek neprijatelj taj koji nas može povrijediti – ponekad je to preveliko povjerenje poklonjeno u krive ruke. Japanci su kroz stoljeća naučili da je tišina često mudrija od riječi, a ono što ostane neizgovoreno čuva i našu slobodu i naš mir.
