U današnjem članku želim vas povesti u jedno malo, gotovo filmsko sjećanje iz mog djetinjstva, koje me i danas nasmijava, ali i podsjeća koliko se tradicija i kulinarstvo mogu savršeno spojiti. Uvijek se iznova iznenadim koliko obični predmeti iz bakine kuhinje mogu nositi priče, mirise i uspomene koje se ne zaboravljaju.
Tokom jednog posjeta svojoj baki u Francuskoj, lutajući poznatom, toplom kuhinjom koja je uvijek mirisala na maslac, svježe povrće i nešto što se tiho kuha na štednjaku, primijetio sam neobičan predmet na polici.
Bio je to težak komad od lijevanog željeza, s elegantno zakrivljenom ručkom koja je izgledala kao da potječe iz nekog starog vremena. Na dnu se nalazio mali mrežasti zaslon, a cijela naprava podsjećala je na alat koji bi se koristio u radionici, a ne u kuhinji. Okretao sam ga u rukama, pokušavajući pogoditi njegovu namjenu, ali ništa mi nije zvučalo uvjerljivo.
Nakon nekoliko minuta zbunjenog promatranja, ipak sam morao pitati. „Bako, šta je ovo?“ upitao sam, držeći taj čudan predmet kao nešto gotovo dragocjeno. Ona se nasmijala onim smirenim osmijehom koji imaju samo bake i rekla: „To ti je moja stara gnječilica za pire krumpir, drago moje.“
- U tom trenutku nisam razmišljala puno o tome. Pomislio sam da je to samo još jedan starinski alat koji je možda odavno trebao u penziju. Ali kasnije tog dana, dok smo sedili u kuhinji i pričali, vidio sam baku kako priprema krumpir za večeru. Gledao sam je kako vješto guli gomilu krumpira, kao da radi nešto najprirodnije na svijetu. Zatim ih je stavila u lonac, dodala malo soli i ostavila da se kuhaju dok nisu postali savršeno mekani.
Kad su bili gotovi, izvadila je onu staru napravu i postavila je iznad tanjura. Staviti krumpire u nju, okrenuti ručku i gledati kako masa izlazi kroz fino mrežasto sito bilo je potpuno otkriće. Ono što je izašlo nije bio samo pire, bio je to najglatkiji, najprozračniji i najmekši pire koji sam ikada vidjela. Nije bilo grudica, nije bilo gustih dijelova — sve je bilo lagano, skoro poput oblaka.
Cijeli život sam mislila da se pire može napraviti samo običnom gnječilicom ili eventualno blenderom, iako je blender uvijek davao malo gumastu teksturu. Ali ovo što je izašlo iz bakine naprave bilo je nešto potpuno drugačije. Pomislila sam kako zapravo nisam imala pojma da se pire krumpir može pripremiti na tako elegantan i savršen način.
- Kada sam kasnije malo istražila, otkrila sam da je ovaj alat zapravo vrlo popularan u tradicionalnim evropskim kuhinjama i da se koristi već generacijama. Često se naziva pasač, pasača za hranu ili ručni stroj za pasiranje, a dizajn mu omogućava da hranu gura kroz sitnu mrežicu. Upravo to daje onu savršenu konzistenciju — glatku, prozračnu i nevjerovatno nježnu.
Ono što me posebno fasciniralo jeste to što ovaj alat nije dobar samo za pire krumpir. Mnogo ljudi ga koristi za pripremu dječje hrane, gdje je potrebna potpuno fina tekstura bez ijednog komadića. Takođe je idealan za umake, pire juhe, pa čak i za pripremu voćnih kaša ili domaćih sosova. Za razliku od blendera, koji rade brzo ali mogu „pretući“ hranu i učiniti je ljepljivom, ručni pasači rade polako i ravnomjerno, gurajući hranu kroz mrežicu bez stvaranja topline ili prevelikog pritiska. To znači da struktura ostaje lagana i prirodna.
Što sam duže razmišljala o ovome, to mi je postajalo jasnije koliko je vrijedno sačuvati ovakve starinske alate. Oni nisu samo predmeti; oni su dio tradicije, porodične historije i malih tajni koje se prenose s generacije na generaciju. Baka nije koristila skupe uređaje, niti je pratila trendove modernih kuhinjskih pomagala. Umjesto toga, koristila je ono provjereno, jednostavno i gotovo neuništivo — alat koji je već desetljećima pravio savršen pire.
Sada, nakon što sam vidjela čaroliju ovog starog stroja, sigurnija sam nego ikad u jednu stvar: ako želim napraviti najbolji, najmekši i najukusniji pire krumpir, okrenuću se bakinoj tajni, njenoj čuvenoj gnječilici od lijevanog željeza
