Kako vrijeme prolazi, sve više osoba vjeruje u boga, i pazi šta govore sveti ljudi. Naime, razni popovi, hodže i drugi mislioci imaju jako pametne rečenice i misli, koje se koriste u narodu i postanu da tako kažemo viralni….

Brojni mudri pojedinci i vjerski poglavari tvrdili su da je roditeljsko prokletstvo najteže od svih, dok je starac Pajsije tvrdio da čak i roditeljevo razočaranje u svoju djecu može dovesti do njihove propasti. Ispričao je priču o čovjeku za kojeg se činilo da nema ništa u korist, mučen isključivo bolešću i lošom srećom. Taj se čovjek nije slagao sa svojom majkom, koja mu je dala mudar savjet: “Imaš moj blagoslov, ali moraš tražiti i majčin blagoslov da bi ga uistinu primio. Na trenutak je zastao. – Vjerojatno mi je neće dati, oče. Ponovio sam svoj savjet:

“Samo idi. Ako odbije, reci ovo: ‘Jedan me starac savjetovao da razmislim, jer ćeš i ti jednoga dana predati svoju dušu Bogu.’ Otišao je, a na kraju je njegova majka ipak ponudila svoj blagoslov, govoreći: “Dijete moje, neka su s tobom Abrahamovi blagoslovi!” Nedugo zatim, taj čovjek je stigao na Svetu Goru, ispunjen radošću i noseći brojne darove. Plesao je i opetovano uzvikivao: “Slava Tebi, Bože!” Suze su mu tekle niz lice. Važno je shvatiti da neodobravanje roditelja, kao i svaka psovka, ima značajnu moć. Čak i u nedostatku izričitih psovki, jednostavno osjećanje ljutnje prema svojoj djeci može dovesti do života ispunjenog patnjom za tu djecu, zbog čega se osjećaju kao da su lišena sreće. Ova djeca tijekom života prolaze kroz značajne poteškoće.

Međutim, možda će pronaći utjehu u sljedećem životu, budući da su već u procesu suočavanja s posljedicama svojih iskustava ovdje. Ono što se događa u skladu je s riječima abbe Izaka: “Oni jedu pakao.” To znači da podnošenjem patnje u ovom životu pojedinci umanjuju iskustvo pakla. Muka s kojom se suočavamo u ovom životu zapravo “jede pakao”. Drugim riječima, kada duhovna načela djeluju, smanjuje se dio pakla i njegove muke. Međutim, čak i roditelji koji predaju svoju djecu “đavlu” u biti ih zavjetuju đavlu, što đavlu daje pravo na njih.

Mogli bi reći: “Pa, sam si obećao. U Farasi je živio bračni par s malim djetetom koje je često plakalo. Otac bi ga često slao “k vragu”. Ovo je priča koja se odvijala. Po Božjem dopuštenju, kad god bi dijete poslao “k vragu”, mali bi nestao iz njegove kolijevke. Ojađena majka tada bi tražila Hadžiefendiju. “Hadžiefendija, neka me prati tvoja molitva, dijete su uzeli demoni.” Hafendija bi otišao, proučio molitvu uz kolijevku, a dijete bi se vratilo. Ovaj ciklus se ponavljao. Ojađena žena je jadikovala: „Hadžiefendija, neka su tvoje molitve sa mnom, dokle će ovo trajati?

“Nikad se ne umorim dolaziti, a umoriš li me ti ikada zvati?” Đavao će se na kraju umoriti i napustiti dijete. Od tog vremena dijete je ostalo. Kako je dijete sazrijevalo, zaslužilo je titulu “đavoljeg potomka”. Izazivao je metež u cijelom selu, nikome nije davao mira. Muke koje je moj otac trpio zbog njega bile su ogromne! Jednoj osobi bi prišao i rekao: “O tebi je govorio to i to.” Zatim bi otišao do drugog, ponavljajući istu stvar. To bi dovelo do svađa i svađa između njih dvoje. Kad bi shvatili što se dogodilo, potražili bi klevetnika da mu se suoče. Ipak, toliko je temeljito manipulirao njima da su ga na kraju zamolili za oprost! Bio je doista đavolski! Đavolji proizvod! Božji je plan bio da se ljudi, svjedočeći svemu tome, urazume, postanu budniji i više paze. Kako će Bog suditi ovoj osobi je sasvim druga stvar.

Naravno, oni će imati mnogo koristi. Najznačajnije bogatstvo na svijetu dolazi od roditeljskog blagoslova, slično kao što je najveći dar u monaškom životu primanje blagoslova svoga Starca. Zbog toga se često kaže: “Tražite blagoslov od svojih roditelja.” Sjećam se majke koja je imala četvero djece i bila je duboko ožalošćena. Izrazila mi je: “Umrijet ću nesretna; nijedno od moje djece nije se oženilo. Molim vas, molite za mene.” Osjetio sam sućut prema ovoj ožalošćenoj majci, kao i prema siročadi. Molim se, molim — a ipak se ništa ne mijenja. Pomislim u sebi: “Ovdje se događa nešto neobično.

“Djeca su mi rekla: “Bacili su uroke na nas”. Odgovorio sam: ‘To nije vještica; da jest, možda bi to primijetila tvoja majka?’ ‘Jesam, pater’, odgovorili su ‘Naša majka je uvijek govorila, od jutra do mraka, jer smo bili jako zločesti kao djeca: ‘Da ostanemo panjevi’. “Idite nježno protresti svoju majku,” savjetovao sam im, “i zamolite je da se pokaje, ispovjedi i od sada vas uvijek blagoslovi.” U roku od godinu i pol, svo četvero djece se vjenčalo. Ova nesretna žena, udovica, djelovala je poprilično malodušno, dok su djeca bila razigrana i prekoračila svoje granice, zbog čega ih je proklela. – Kako da djeca izbjegnu prokletstvo ako su ih roditelji prokleli pa umrli?

– Kada djeca traže “krivnju” u sebi, mogu shvatiti da su prokletstva njihovih roditelja proizašla iz njihove vlastite neposlušnosti i boli koju su prouzročili roditeljima. Ako priznaju svoju krivnju, iskreno se pokaju i traže oprost, mogu se popraviti. Osim toga, ako djeca duhovno rastu, mogu pomoći i svojim roditeljima u tom procesu. – Starče, moji roditelji su i na mene bacili kletvu kada sam stupio u manastir. – U takvim slučajevima kletve se pretvaraju u blagoslove. – Je li točno reći za nekoga tko nam je učinio nepravdu: “Neka mu Bog vrati za to”?

– Pojedinca koji to izražava zavodi đavao, jer ne prepoznaje da u biti “pristojno” psuje. Neki ljudi sebe smatraju osjetljivima, punima ljubavi i takta, i tvrde da trpe nepravde koje su im učinjene, ali ipak kažu: “Neka im Bog vrati.” Svi mi ovdje prolazimo kušnje kako bismo napredovali u vječni život, u raj. Pada mi na pamet da ovo “pristojno” psovanje ne ispunjava nikakve duhovne standarde i nije prihvatljivo za kršćanina. Krist nas nije učio ovoj vrsti ljubavi; nego je rekao: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” U istom duhu, jedan od najvećih blagoslova je kada smo nepravedno prokleti i prihvatimo to tiho i ljubazno.

Preporučeno