Sve je više ovakvih ili sličnih priča, koje nam dolaze sa svih strana ovoga Balkanaa. Naime, neke osobe kada uđu u godine, jednostavno budu zaboravljeni od strane svoje porodice, a u nekim ekstra slučajevima, i njihova rođena djeca zaborave na njih….
Ovo je priča Anice Milovanović, i priča svake majke koja je izgubila dijete i ostala sama u četiri zida. “Lejla je vodila kućanstvo, nikad se nije udavala, muž mi je bio alkoholičar, sve je to prošla, pogledajte je. Uopće se nije htjela udati, sami smo to rješavali, studirala je, nevina ljudi su otišli u ilegalu. Ona je bila moj sin, ja nemam sina, nemam nikoga”, priča Anica Milovanović sa suzama i jaukom dok je dodirivala Lejlinu fotografiju. Osamdesetpetogodišnjoj Anici život nikada nije bio naklonjen, a njezine dvije kćeri rasle su s prvim mužem, a drugi muž je bio nasilnik, ali njezina najveća bol ostala je gubitak muža. njezina kći.
- Rekla je da je nekoć bila velika žena, a danas sebe naziva mučenicom. Četiri Židova bila su sama, a sjećanja na njihove pokojne kćeri izvirala su iz svakog kuta kuće. Pokazujući nam svoje fotografije, prisjetila se da je 1965. godine došla kod Radomira, udovca s dvije kćeri, a sa sobom je dovela i djevojčicu jer su dvije kćeri i njezina prva Živi s mužem i ravnopravno brine o tri kćeri. Ona i Radomir imaju još jednu kćer Lejlu. Govorila je da nije maćeha, bila je majka, a danas joj, rekla je plačući, nitko nije otvorio, nitko je nije pitao je li popila lijekove, nitko ništa nije rekao. “Čuvala sam njegove osmomjesečne kćeri i voljela je kao svoju, od kojih je jedna bila tri godine starija i dvije koje su ostale s mojim mužem, koji me ostavio i potom umro.
Nikada ih nisam imala Odvojene od moje djece, a Najviše mi ih je žao jer je umrla njihova majka, iako sam je zadržala, išla je na posao, a ni kći mi nije došla”, prisjeća se prošlosti dok govori o bolnoj sadašnjosti. Baka Anika danas živi u stanu koji je suprug dao pokojnoj Leili i živi od njegove mirovine od 24.000 dinara, ali njeni prihodi nisu dovoljni za troškove sahrane i mora se zaduživati. “Izgradio sam joj spomenik koji je koštao 2000 eura, tako da sam platio 100 eura za svaku vilu, dva kombija. Potrošio sam oko 1000 eura dodatno na sprovod. To je ono što želim učiniti prije nego što umrem. Stvar, plati te dugove umjesto da je razmaziš kad nemaš nikoga, nemaš tko živjeti za tebe”, istaknula je tužna starica.
Njena Leila je 27 godina radila u srpskoj vojsci, ali se željela vratiti u domovinu, zaposliti u rudniku “Lecce” i provesti život sa svojom majkom, dok se njena baka Anika sada nada da će, na osnovu svojih zasluga a primivši odličje, vojska joj je novčano pomogla da podmiri dugove kako ne bi bila “sahranjena u grobu” posuđujući novac za slanje na onaj svijet. “Nikada nisam tražila, nemam ni sina, ni brata, ni muža, nikad nisam išla u gradsku vijećnicu i ubila bih je u grobu da je tražila, ona nije ta osoba, nema želju pokazati vojska Ona nešto zaslužuje. Ona je dobila posao u Rudniku, zahvaljujući predsjedniku opštine Draganu Kuliću, boljeg od njega nisam sreo, nisam ga zvao, jeste, on je mene zvao i ona je dobila posao.
Nakon njene smrti, Rudnik je meni i njenim kolegama dao dva puta po 70.000 dinara”, rekla je baka Anika. Do liječnika nije mogla jer nije imalo što raditi, umalo je pala i slomila koljeno, hitna je dolazila jer je kroz selo prolazio jedini školski autobus za Medveđu, ali pitanje je može li stići kući. Taksi košta 800 dinara, što si ona ne može priuštiti s obzirom na to da od 25.000 ljudi u prosjeku plaća porez od 6000 dinara, a sada će nakon njezine smrti skupiti novac kako bi je mogli pokopati. “Nedostajala mi je cijelo stoljeće. Dolazila je ovdje tri puta godišnje i nedostajat će mi dok sam živ.
Leila je otišla nakon srednje škole i radila je u vojsci 27 godina.” , nisam mogla ni ući, ostalo je kako je bila kad je otišla, njene stvari, posteljina, sve mi je mirisalo na nju”. Novac joj treba samo da podmiri dugove, ponovila nam je, prekrivši lice rukama od srama, a za susjede je rekla da, iako je prema svima bila fina, nitko je nije želio posjetiti. “To je govorila iz tuge i očaja. Nije bila financijski ugrožena i nije bila u dugovima, ali nije tako. Sve smo to voljeli i redovito posjećivali. Ljetos je bila mjesec dana kod moje sestre i mogla je Provedite vrijeme sa svima nama, ali ona je neće puno poštovati i pokušajte da nam ništa ne vjerujete, samo idite i raspitajte se, rekla je baka Ka očajnički želeći da njezina priča bude objavljena.
