U današnjem članku prenosimo vam jednu priču koja nikog nije ostavila ravnodušnim.Početak oktobra donio je užurbanu atmosferu u tržni centar „Willow Creek“.
Gužva je bila tipična za subotnje jutro: zvuk smijeha djece, škripanje kolica i miris svježe pečenih pereca ispunjavali su hodnike. Laura Bennett, 32-godišnja samohrana majka, prolazila je kroz to mnoštvo držeći ruku svoje šestogodišnje kćerke Emily. Na djevojčicinim ramenima visio je njezin omiljeni ružičasti ranac s motivima iz crtanih filmova, koji je bio njen vjerni suputnik.
- Plan je bio jednostavan: kupiti nove patike, uživati u perecama, a možda, ako im preostane vremena, provozati se na vrtuljku u samom središtu centra. Ovi trenuci su za Lauru značili mnogo više od obične kupovine. Kao pravna asistentica, često je radila do kasno u noć, pa su vikendi bili jedini trenuci koje je mogla posvetiti svojoj kćerki, trenuci koji su joj pružali mir i sreću.
Dok su prolazile pored jedne robne kuće, Emily je tiho rekla:
„Mama, moram u toalet.“
Laura je klimnula i povela je prema ženskom toaletu. Unutra je bilo žamorno – zvuk vode, razgovori drugih žena i zatvaranje vrata. Emily je bila nervozna, a zatim je zamolila:
„Mogu li sama? Bit ću brza.“
Laura je oklijevala, no nakon trenutka razmišljanja, dopustila je da kćerka uđe sama. Emily je potrčala u jednu kabinu, a Laura je stajala pored ogledala, čekajući.
Dvije minute su prošle, ali Emily se nije vraćala. Srce joj je počelo brže kucati. Pozvala je kćerku, ali nije bilo odgovora. Otvorila je vrata kabina, jednu po jednu, ali nijedna nije bila u upotrebi. Panika je brzo preplavila njene misli. U trenutku je pozvala sigurnosne čuvare i policiju. Istražitelji su pregledali snimke s kamera i zaključili da je Emily ušla u toalet, ali nije bilo traga kad je izašla.
Vijest o nestaloj djevojčici brzo se proširila. Grad je brujao, a volonteri su dijelili plakate s njenim likom. Ljudi su pretraživali šume i okolna područja, ali svaki trag koji su našli ubrzo je vodio do pogrešnih zaključaka. Glasine su se širile, a sumnja je padala čak i na Lauru. No, istina je ostala nepoznata.
Mjeseci su prolazili, a godine su se nizale. Laurina kuća postala je svetište prošlih dana. Emilyin krevet bio je uredno posložen, plišane igračke bile su na istom mjestu kao i prije, čekajući svoju vlasnicu da se vrati. Svako jutro Laura bi se budila u istoj tišini, srce joj je bilo ispunjeno tugom. Četiri godine kasnije, bol je bila nepromijenjena, iako su ljudi pokušavali utješiti Lauru govoreći joj da mora nastaviti dalje, pitanje kako krenuti dalje bez saznanja gdje je njeno dijete ostalo neodgovoreno.
- Jednog proljetnog popodneva, Laura je odlučila da pobjegne od rutine tuge. Spakovala je auto i otišla na obalu Sjeverne Karoline. Morski zrak i beskrajna plaža činili su se kao privremeni lijek za njenu bol. Hodala je bosa po vlažnom pijesku, dok su joj cipele visile o ruci. Misli su joj lutale, no tada je ugledala dvoje ljudi: muškarca i djevojčicu. U početku im nije pridavala previše pažnje, ali djevojčica je okrenula glavu i pogledala je. Srce joj je preskočilo. Oči koje je vidjela bile su iste boje kao Emilyine, širom otvorene, okružene dugim trepavicama.
„Emily!“ – povikala je, glasom punim nade i straha.
Muškarac je snažno uhvatio djevojčicu za ruku i požurio naprijed. Djevojčica se okrenula, zbunjena. Laura je potrčala, pijesak joj je izmičao pod nogama.
„Emily, to sam ja! Mama!“
„Požuri, Lily,“ rekao je muškarac hladno, kao da svaki trenutak bijega znači život.
Lily? Laura nije imala nikakvih sumnji. Na djevojčici je bio ožiljak iznad desne obrve – isti onaj koji je Emily zadobila kad je pala s tricikla. Laura je nastavila trčati, pokušavajući probuditi sjećanje u djevojčici, spomenuvši vrtuljak i ružičasti ruksak. Muškarac se postavio između njih, pokušavajući da ih razdvoji.
„Gospođo, praviš grešku. Odmaknite se“, rekao je.
Djevojčica je zbunjeno gledala između njega i Laure. U tom trenutku, spasilac s plaže je prišao, a Laura je drhteći pozvala policiju. Muškarac je pokušao pobjeći, ali djevojčica je počela da se otima. „Zašto me zoveš Emily?“ upitala je zbunjeno.
Policijske sirene su se ubrzo začule, a muškarac je puštao djevojčicu i pokušao pobjeći. Laura je kleknula na pijesak, grleći svoju kćerku.
„Ja sam… ja sam mama“, šaputala je kroz suze.
Djevojčica je zbunjeno upitala: „Mama?“
Nekoliko kilometara dalje, policija je uhapsila muškarca, kasnije identificiranog kao Richard Hale, koji je imao bogatu kriminalnu prošlost. Iako je djevojčicu predstavljao kao svoju kćer, njegov pravi motiv nikada nije bio u potpunosti razjašnjen. Stručnjaci su nagađali o njegovoj opsesiji i deluzijama.
Djevojčica je bila zbunjena, vjerovala je u laži koje je Hale usađivao godinama, uvjeravajući je da ju je prava majka napustila. Povratak u stvarnost za Lauru bio je čudo, ali i početak novog, izazovnog puta. Obnova povjerenja između majke i kćeri bila je teška, no Laura nije odustajala. Bez obzira na sve poteškoće, njena kćerka je ponovo bila kod kuće, i Laura nije imala namjeru da je ikada ponovo pusti.
