Priroda često iznenadi ljude na načine koji ostavljaju dubok trag u njihovim životima, a jedno takvo iznenađenje dogodilo se nedavno u Turskoj, u malom mjestu na jugu zemlje. Sušna godina dovela je do nečega što je iznenadilo i dirnulo lokalne mještane.
Voda u rezervoaru Sejhan povukla se na svega 16% svog kapaciteta, čime je na površinu izronilo staro groblje sela Topalak, koje je bilo potopljeno još pedesetih godina prošlog vijeka.
Groblje je nestalo pod vodama kada je izgrađena velika brana na rijeci Sejhan. Cilj izgradnje brane bio je obezbediti navodnjavanje za poljoprivredu i proizvodnju električne energije, što je značilo modernizaciju regije. Međutim, ovaj napredak imao je svoju visoku cenu: potopljena su čitava naselja, plodna polja i sveta mesta, uključujući i groblje na kojem su generacije ljudi sahranjivale svoje najmilije.
- Desetljećima su te uspomene bile skrivene pod vodom, a mnogi su verovali da se nikada neće ponovo pojaviti. Međutim, ove godine, usled suše koja je pogodila region, nivo vode u jezeru se povukao za više od pola kilometra, otkrivajući ono što je priroda skrivala više od 70 godina. Mještani su bili šokirani prizorom koji su zatekli. Iz zemlje i mulja su počeli viriti nadgrobni spomenici, obrasli mahovinom i oštećeni vremenom, ali sami natpisi, iako teško čitljivi, probudili su snažne emocije. Ljudi su dolazili, donosili cvijeće, palili sveće i izgovarali molitve koje nisu mogli izgovoriti decenijama.
Faruk Ajdin, lokalni ribar, podelio je svoje emocije, opisujući trenutak s poštovanjem: „Ove godine je suša bila najgora koju pamtimo. Voda se povukla, a groblje je ponovo izronilo. Mi ribari gubimo mnogo zbog niske vode, ali ovo što se pojavilo ima potpuno drugačije značenje. Ovo su naši preci, naše uspomene. Kada smo ih ugledali, svi smo došli da se pomolimo. To je trenutak koji nas podsjeća koliko su priroda i ljudska sjećanja povezani.“
Neslihan Čam, koja nije imala direktnu rodbinu među sahranjenima, ali kaže da su tu počivali preci starijih generacija, opisuje trenutak s posebnim emocijama: „Kada su grobovi izronili, odmah smo otišli. To je osjećaj koji je teško opisati. Kada voda ponovo dođe, sve nestane. Ljudi dolaze čamcima da polože molitvu. Kao da priroda otvori vrata prošlosti, a onda ih zatvori.“
Ovaj događaj nije samo lokalna zanimljivost – on postavlja šire pitanje o klimatskim promenama i njihovim posledicama. U Turskoj su suše postale učestalije i razornije, izazivajući ozbiljne posledice za poljoprivrednike koji gube usjeve, ribare koji ostaju bez prihoda i zajednice koje se bore sa nestašicom vode. Izranjanje groblja, iako emotivno značajno, postalo je simbol upozorenja. Priroda pokazuje posledice zanemarivanja njenog balansa.
- Fotografije iz Adane, koje su preneli lokalni mediji, prikazuju prizor nadgrobnih spomenika koji vire iz suvog tla. Neki smatraju ovaj prizor jezivim, dok drugi doživljavaju mirnu povezanost s prošlošću. U svakom slučaju, prizor je duboko uticao na zajednicu i postao tema razgovora koja se proširila daleko van lokalnih granica. Za mještane Topalaka, ovaj trenutak ponovnog susreta s grobovima predaka bio je ispunjen kontradiktornim osećanjima – tugom zbog njihove sudbine, ali i ponosom što su mogli obnoviti vezu sa svojim korenima. To je bio podsjetnik da nijedna sila, pa ni voda, ne može izbrisati ono što je usađeno u srcima i sećanjima.
Priča o groblju u blizini Adane postavlja šire pitanje o odnosu ljudi prema prirodi. Brane, simbol napretka i razvoja, potapaju sela, domove i istoriju, čineći to po cenu života i tradicija ljudi tih krajeva. Kada se voda povukla, na svetlo dana nisu izronili samo kameni spomenici, već i podsjetnik na žrtve modernizacije i cenu koju su ljudi tih krajeva platili za napredak.
Za zajednicu Topalaka, ovaj trenutak bio je specifičan, trenutak spajanja prošlosti i sadašnjosti, živih i mrtvih, čoveka i prirode. Kada se jezero ponovo napuni, groblje će ponovo nestati pod površinom, ali uspomene na ovaj događaj ostat će urezane u kolektivnoj svesti ljudi. Na kraju, sve je počelo sa sušom, ali završilo sa podsećanjem da priroda uvek pronađe način da podseti ljude na njihovu ranjivost, te im pruži priliku da se povežu sa onim što je najvažnije – sećanjem na svoje pretke.
