Nakon što smo se vjenčali, odmah mi je bilo čudno koliko često moja supruga razgovara sa svojim tatom. Svaki dan, po dva do tri puta, ona bi se čula s njim. U početku sam mislio da je to normalno i da će se s vremenom smiriti, da će ti česti razgovori postati redovniji i kraći, kako veza i brak budu napredovali. Međutim, kako su mjeseci prolazili, ti razgovori su postajali sve učestaliji i duži. Dnevno su razgovarali sat vremena ili čak i više, a ja sam počinjao osjećati da to prelazi granice uobičajenog ponašanja.
- Jednog dana više nisam mogao da podnesem tu situaciju. Osjećao sam da se granice privatnosti i normalnog odnosa narušavaju. Rekao sam joj da mislim kako takav način komunikacije nije zdrav i da mi se čini pretjeranim i bolesnim. Njena reakcija me iznenadila – nije odgovorila na moju primjedbu, samo je otišla u spavaću sobu i počela plakati. U tom trenutku, iako sam bio frustriran, osjećao sam i suosjećanje prema njoj jer sam vidio koliko je uvrijeđena i tužna.
Volio sam je i nije mi bilo lako što sam je rastužio, pa sam odlučio da uđem u spavaću sobu i izvinim joj se. Međutim, kada sam ušao, zatekao sam je kako pakuje stvari. Na trenutak nisam mogao da shvatim šta se događa, sve dok mi nije rekla da se seli kod svog tate. Razlog je bio taj što sam je, prema njenim riječima, toliko uvrijedio kada sam joj rekao da je odnos koji ima sa svojim tatom i svakodnevni razgovori bolesni.
Bio sam šokiran. Nisam mogao vjerovati da bi jedna primjedba, izražena u trenutku frustracije i zabrinutosti, mogla dovesti do ovako drastične odluke. Pokušavao sam da objasnim da nisam htio da je povrijedim, da sam samo želio razgovarati o granicama i o tome šta je uobičajeno u zdravom odnosu između supružnika i članova porodice. Ipak, ona nije htjela da razgovara, spakovala se i otišla kod svog tate.
- U danima koji su slijedili, pokušavao sam da je kontaktiram. Zvao sam je i slao poruke, ali ona se nije javljala. Ni jedan moj napor nije bio uspješan. Osjećao sam se nemoćno, zbunjeno i povrijeđeno. Nisam mogao da shvatim da me je ostavila zbog jedne rečenice. Svaki moj pokušaj komunikacije naišao je na zid tišine. Ponekad bih išao i pred zgradu u kojoj ona stanuje, nadajući se da ću je vidjeti, ali nisam je uspijevao dočekati.
Cijela situacija me je natjerala da preispitam mnoge stvari u našem braku. Pitanja su se gomilala u mom umu: kako je moguće da netko reaguje ovako ekstremno na jednu primjedbu? Da li sam ja pogriješio u načinu na koji sam joj to rekao, ili je problem u njenoj emocionalnoj reakciji i načinu na koji doživljava svijet? Počeo sam istraživati teme poput emocionalne ranjivosti, psihopatije i ekstremne osetljivosti u međuljudskim odnosima. Naučio sam da neki ljudi doživljavaju situacije intenzivnije i da njihova reakcija može biti nepredvidiva i ponekad preterana u očima drugih.
Osim osjećaja šoka i bola, osjećao sam i strah. Strah od gubitka partnerke, od prekida, ali i od nesigurnosti što će se dalje događati. Bio sam svjestan da moram pronaći način da komuniciram i postavim granice, ali istovremeno i da pokušam razumjeti njen način doživljavanja svijeta. Volio sam je i nisam želio da odnos završi, ali nisam znao kako da to popravim kada svaki moj pokušaj naiđe na odbijanje.
Ova situacija me je naučila koliko je važno prepoznati emocionalne granice u braku i koliko različiti ljudi mogu doživljavati iste situacije na potpuno različit način. Također sam shvatio koliko je komunikacija delikatna i da riječi koje za jednog mogu biti obična primjedba, za drugog mogu biti duboko povređujuće. Moj cilj je sada pronaći način da razgovaram sa suprugom, da izrazim svoje osjećaje i istovremeno pokažem razumijevanje za njene potrebe i emocije, u nadi da možemo izgraditi zdraviji odnos
