Nisam vidjela svoju kćerku skoro godinu dana. Taj period je bio najteži u mom životu, ispunjen tjeskobom, tugom i neprestanim pitanjima o tome kako ona i moj unuk rastu. ….
- Iako je tehnologija omogućila da povremeno razgovaramo putem videopoziva, ništa nije moglo zamijeniti stvarnu prisutnost, zagrljaje i razgovore koje smo imali nekada.
Sjećam se trenutka kada mi je zadnji put rekla zbogom. Stajala je pred vratima, u rukama je držala malog sina, a oči su joj bile ispunjene strahom i nesigurnošću. “Moram da idem, mama, vrijeme je”, rekla je tihim glasom, boreći se sa suzama. Nije bilo lako pustiti je, ali znala sam da mora da krene, da gradi svoju budućnost, da se posveti svojoj porodici. Nikada neću zaboraviti njen osmijeh i posljednji poljubac prije nego što su otišli.
- Godina dana je prošla. Za mene, to je bilo vrijeme čekanja. Bez obzira na sve obaveze, svakodnevni život, u meni je bila praznina. Bila sam u stalnoj potrazi za bilo kakvim znakom da je sve u redu, da je srećna, da beba napreduje, da je ona još uvijek onaj isti duhoviti i veseli mladić kojeg sam odgajala.
Ali tada je došao trenutak koji mi je promijenio život. Telefon mi je zazvonio. Na ekranu je bio broj moje kćerke. Srce mi je preskočilo. “Mama, dolazimo kući. Imam nešto da ti kažem…”
U tom trenutku nisam znala što očekivati. Noge su mi klecale, ruke su se tresle, ali onda je uslijedio trenutak koji je potpuno preokrenuo moju svakodnevnicu. Kroz suze i osmijeh, ona je rekla: “Porodila sam, mama. Imam sina. Tvoj unuk je stigao.”
Za mene, taj trenutak nije bio samo trenutak radosti. To je bio trenutak ispunjenja, kada su se sve godine brige, straha i iščekivanja pretvorile u nešto divno, nešto što nikada ne bih mogla ni zamisliti.
Suze su mi nizale lice, ali ovaj put su bile suze sreće. Biti majka je jedan od najljepših darova života, a sada sam postala i baka. Osjećala sam ogromnu zahvalnost što imam priliku da budem dio života svog unuka, da ponovo držim svoju kćerku u naručju, da budem prisutna u njihovim životima.
- Kada su konačno kročili u moj dom, osjećala sam kao da je cijeli svijet stao na trenutak. Kćerka mi je u rukama držala bebu, a srce mi je bilo preplavljeno ljubavlju. Gledala sam je, promijenjenu, odraslu, majku, i nisam mogla da vjerujem da je to ona, ona ista djevojčica koju sam nosila na svojim rukama.
Njene oči bile su iste, ali sada su u njima bile vidljive nove odgovornosti, ljubav prema svom djetetu. Držala je svog sina s tolikom nježnošću, a u tom pogledu bila je cijela njezina budućnost. A onda, najljepši trenutak – onaj koji je nadmašio sve ostale. Uzela sam svog unuka u ruke. Njegova mala ruka stisnula je moj prst, a moj svijet je postao potpun.
Iako je prošlo mnogo vremena, osjećaj sreće i ponosa koji sam osjećala tog dana ne mogu opisati riječima. Naša obitelj je ponovo bila cijela. Svaka sekunda provedena s njima bila je dragocjena, jer sada znam da su tu, da smo zajedno, da ljubav zaista prevladava sve prepreke.
Godina dana čekanja, suza, tuge – sada je sve to imalo smisla. Sve je to dovelo do ovog trenutka kada je moj unuk napokon u našim životima, a kćerka mi je ponovo tu, zajedno sa svojom malenom obitelji.
- Zahvalna sam što sam opet s njima, što imam priliku gledati kako raste novi život, kako obitelj postaje snažnija i povezanija. Moje srce je ispunjeno. Volim ih više nego ikada prije
