– Vjerujemo da ima jako veliki procenat vas, koji je pročitao knjigu, ili pogledao film pod nazivom “Nož”. Ovu knjigu napisao je Vuk Drašković, koja pokazuje kako je jedna osoba živjela jako dugo vremena kao msuliman, bio je usvojen, i tek je poslije saznao da je u stvari pravoslavac….
Dotični se zvao Dragoljub, Omer, a zatim se opet vratio na Dragoljub. Uspio je izdržati ustaški pokolj koji se dogodio kod Doboja 1941. godine, kao i logor Gradiška. Nakon razdoblja od dvadeset godina, tijekom kojih je boravio sa svojom maćehom iu raznim kućanstvima, na kraju se ponovno ujedinio sa svojom obitelji. Pred najezdom neprijatelja, majka je očajnički pokušavala pobjeći iz sela, držeći svoje dvoje male djece, Dragoljuba od oko dvije godine, i tromjesečnu kćer Dragicu. Tragično, njezini pokušaji da pobjegne pokazali su se uzaludnim jer je postala žrtva neprijateljske brutalnosti.
Otkriveno je njezino beživotno tijelo sa užasnim tragovima nasilja, brutalno iskopanih očiju, dok je u rukama stiskala pelene svoje bebe. Poražavajući prizor zatekao je njen suprug Blagoje, koji je, obavljajući vojničku dužnost u Gornjem Pridjelu, zatekao svoju voljenu suprugu mrtvu, a u blizini ni traga njihovoj djeci. Vjerujući da su s njom stradala i njena djeca, Blagoje je sahranio svoju suprugu Maricu, a na spomenik je upisao ne samo njeno ime, već i imena njihove djece Dragice i Dragoljuba. Na koji način je Dragoljub otkrio istinu o svom porijeklu? U dobi od 21 godine, Omer uSinanović je donio hrabru odluku da otkrije istinu o svom podrijetlu, omogućivši mu da otkrije istinu o svojoj djeci, otkriće koje je uslijedilo dva desetljeća nakon brutalnog masakra koji je izvršila vojska NDH.
Tijekom svog djetinjstva u dječjem logoru u Gradišci, Dragoljub se našao pod brigom muslimanke Vahide Sinanović. U dobi od dvadeset dvije godine i udovica iz Zavidovića, Vahida je pod utjecajem svoje majke odlučila posvojiti mladića koji će biti društvo njene kćeri. Ovo novousvojeno dijete dobilo je ime Omer, u čast Vahidinog preminulog supruga. Nakon njezine ponovne udaje, novi muž je inzistirao da se dječak vrati u sirotište, jer je izrazio nespremnost da preuzme odgovornost za njegov odgoj.
- Nakon boravka u prihvatilištu u Zavidovićima prelazio je u domove u Bijeljini, sarajevskom Kiseljaku i Jakešu kod Modriče da bi se konačno 1948. skrasio u Domu u Tešnju. Tijekom intervjua za RTV Doboj živopisno se prisjetio trenutka kada je njegova posvojiteljica majka ga je obavijestila da više nije poželjan. U tom mjestu boravio sam četiri do šest mjeseci sve dok se preranom smrću njene majke nije preselila sa kćerkom i ja u Zavidoviće. Razlozi ove odluke ostali su mi nepoznati.
U to vrijeme bila je mlada žena od 23 ili 24 godine. Uspjela je pronaći posao i na kraju upoznala mladića za kojeg se kasnije udala. Nakon što je prošlo godinu dana i kada su poželjeli dobrodošlicu svom djetetu na svijet, on ju je obavijestio da će se nositi sa situacijom oko moje prisutnosti najbolje što može, ali da neće preuzeti odgovornost za moj odgoj. Posljedično, napravila je težak izbor da me smjesti u privremeno sklonište.
Prvo je nekoliko puta dolazila da me vidi, ali kako je vrijeme prolazilo i ja sam premješten, izgubila je pojam o mom boravištu. Put do dječjeg doma u Tešnju mi je magla, jer sam prespavao cijeli put. Tek kasnije sam otkrio točno mjesto gdje sam odveden. Bilo je to u mjesecu maju 1948. godine kada sam stigao u Tešanj – započeo je svoju pripovijest. Nakon što je izrazio svoje stanje da je nečist, zaražen ušima i odjeven u iznošenu odjeću, pojedinci u ustanovi su ga okupali i pobrinuli se za njegovu higijenu. Na upit o identitetu ponudio je jedino ime za koje zna, Omer Sinanović.
Prema pričanju svojih vršnjaka proizvoljno je raspoređivao godine provedene s njima, zauzevši se za polazište od 1941. godine. Nakon završene osnovne škole u sirotištu, prelazi u đački dom za srednju školu uz pomoć općinske stipendije. Nakon toga upisuje srednju ekonomsku školu. Prije odlaska u vojsku mučio ga je nemir. Odlučan istražiti korijene svog prezimena, upustio se u istragu. Svakodnevne rutine i rituali vojnog života, uključujući dopisivanje, posjete i razmjenu paketa i odjeće, potaknuli su njegovu čežnju da otkrije svoje obiteljske veze.
Nakon zaposlenja u Narodnoj banci u Doboju slučajno se susreo s novinarom Duškom Paravcem iz “Oslobođenja”. Iskoristivši priliku koju mu je pružio ovaj obrat sudbine, zamolio je Paravca za pomoć u razotkrivanju istine o njegovoj lozi. Zakopana duboko u mojoj podsvijesti leži slika skromne jednokatnice smještene u mirnom zagrljaju vinograda, dok u pozadini odjekuje udaljena tutnjava željezničke pruge. Potječe li ova slika iz knjige, filma ili sjećanja, ostaje mi nejasno. Međutim, potaknuo sam ga da se usredotoči na naslov, jer kada čovjek uzme novine i nađe se isprovociran hrabrim riječima razbacanim po naslovnoj stranici, ostaje pitanje: hoće li zaroniti u dubinu samog članka?
Njegov ohrabrujući odgovor ublažio je moju zabrinutost. Bila je svježa subota 13. listopada 1963. godine kada je intrigantan prilog pod naslovom “Omer traži svoje ime” krasio stranice “Oslobođenja”. Dragoljub se rado prisjeća kako je naizgled svakodnevnu temu pretočio u zadivljujuću pripovijest. Uobičajenog ponedjeljka, stigao sam na posao kao i obično. U kancelariju je ušao moj kolega Đorđe Ilić i obavestio me da me u hodniku čekaju neki pojedinci.
- Radoznao sam se raspitao za njihov broj, na što je on odgovorio da ih ima otprilike 5-6, svi u plavim uniformama. S osjećajem žurbe krenuo sam prema njima, ali činilo se da što sam se više približavao, oni su se više udaljavali. Napokon, kad sam stigao do njih, formirali su krug oko mene. Nastao je trenutak tišine, koji je trajao desetak ili petnaest sekundi, tijekom kojeg nitko nije progovorio ni riječ. Niti sam ja njih išta pitao, niti su se oni išta raspitivali.
Osjećao sam se kao da mi je netko šapnuo na uho: “Istupi, Omere, tvoj je red da preuzmeš vodstvo.” Kao odgovor sam pozdravio svakog pojedinačno, iako nisam mogao razaznati tko je točno bio prisutan. Međutim, kada sam se okrenuo, primijetio sam da prva osoba koju sam pozdravio ima neobičan osmijeh na licu, popraćen blagim trzajem – prisjetio se Dragoljub susreta. Predočen mi je novinski članak u kojem je bila samo moja fotografija. Znatiželjno je upitao: “Jesi li ovo ti?” Bez oklijevanja sam potvrdio njegovu pretpostavku.
Tada je otkrio svoj bolni gubitak sina u ratu, što ga je navelo da utjehu potraži u razgovoru. S njim su bili brat, dvojica kolega sa željezničke stanice i sadašnja supruga. Nažalost, užurbani tržni dan i živahne svečanosti spriječili su svaki smisleni dijalog u hodniku. Osjetivši potrebu za povoljnijim okruženjem, predložio sam da se povučemo u obližnji bar radi naše rasprave. Međutim, za izlazak iz prostora bila je potrebna dozvola, koju je moj šef pun razumijevanja odmah izdao.
