Nije poznato tačno vreme rođenja prve kćeri kneza Lazara i kneginje Milice, Mare, ali je sigurno da je u vreme kada je knez Lazar gradio snažnu i stabilnu Srbiju i stvarao prestonicu Kruševac, ona već bila udata za Vuka Brankovića, potomka jedne od najstarijih plemićkih porodica.
Oko 1371. godine udala se za Vuka, a za kraljevski par ta je zajednica bila znak trajanja srednjovjekovne Srbije. Bio je to strateški brak koji je omogućio knezu Lazaru da iskoristi pomoć svog najstarijeg zeta, inicirajući stvaranje čvrstog obiteljskog saveza koji će poslužiti kao temelj u borbi protiv turskog prodora u srpske zemlje.
- Mara Branković, kao i sve plemkinje svoga doba, stekla je temeljito obrazovanje i odgajana je s velikom pažnjom. Ona je stigla na dvor Vuka Brankovića s težnjom da mu, kad joj se za to ukaže prilika, pomogne u osiguranju srpskog prijestolja. Unatoč dugotrajnoj nemogućnosti para da dobije sina, ona je ostala u toj nadi čak i nakon rođenja svoje braće, Stefana i Vuka. Živeći u sjeni svog utjecajnog supruga, kao što je to bilo uobičajeno za mnoge srednjovjekovne plemkinje, Mara je u skladnom braku rodila tri sina – Grgura, Đurađa i Lazara. Međutim, bila je odlučna ne ostati tek sjena; vođena ambicijom, kovala je planove kako bi osigurala da se jedan od njezinih sinova jednog dana popne na prijestolje Lazarevića.
Prvi razdor u najbližoj rodbini nastao je tijekom raspada Kosova. Nakon Lazareve smrti, tjerana Mara namjerila je ostvariti svoj plan da svog supruga Vuka Brankovića uzdigne na srpsko prijestolje, jer je on bio jedini srpski plemić koji je ostao neporažen i odbacio tursko vazalstvo.U jesen 1389. kneginja Milica omela je taj plan preuzimanjem formalne kontrole nad Srbijom tijekom značajnog državno-crkvenog sabora, nakon zahtjeva kneza Lazara, koji ju je imenovao za namjesnicu da upravlja u ime njihovog mladog sina Stefana prije krenuo u boj na Kosovo.
Ovdje će se dogoditi krajnji razdor između dviju istaknutih plemićkih obitelji, Lazarevića i Brankovića, koji će pokrenuti val žestokog rivalstva.Na uvjerenje Marije, Vuk Branković je u jesen 1392. počeo preseliti obiteljsko bogatstvo u Dubrovnik i pokrenuo pregovore s Dubrovačkom Republikom kako bi se Brankovićima osiguralo građanstvo.
- U suradnji s još jednim rođakom, Nikolom Gorjanskim, kneginjinim drugim zetom, koji je oženjen Miličinom i Lazarevom kćeri, te Marinom sestrom Teodorom, Vuk Branković dogovara da Ugarska krene u napad na oslabljenu kneginju, osiguravajući da ona ne moraju abdicirati i dopuštaju Vuku da preuzme kontrolu nad Srbijom.
Iako je taj plan bio neuspješan, odlučna Mara ustrajala je u raspirivanju neprijateljstva prema majci, braći i sestrama te Oliveri. Čini se da je to razlog zašto umiruje Vuka i potiče ga da prihvati ulogu vazala, želeći umiriti i turskog sultana Bajazita i kneginju Milicu. Zatim nastavlja pregovore s Ugarskom, nastojeći osigurati srpsko prijestolje.
Unatoč tome što su ga doživljavali kao vazala, Vuk je uporno izbjegavao svoje obveze, odlučivši se da ne prisustvuje sastanku svih vazala sa sultanom u Seru. Također je odbio poslati vojsku u bitku na Rovinama, gdje su se uz Stefana Lazarevića borila još dvojica srpskih velikaša, Marko Mrnjavčević i Konstantin Dejanović.
Sultan je dosegao svoju prijelomnu točku. Godine 1396. uhvatio je Vuka Brankovića i zatvorio ga do njegove smrti u zatočeništvu godinu dana kasnije. Za Maru je ovo bio najrazorniji udarac. Neprijateljstvo koje je teško suzbijala prema majci, bratu i sestri počelo je da se pojačava, prije svega zato što je sultan Bajazit, pod utjecajem Olivere, oteo značajne dijelove zemlje Brankovića, dodijelivši ih na upravu Stefanu Lazareviću.
Time su sinovima Marija i Vuka ostali samo manji posjedi kod Vučitrna i Trepče. Nakon toga, Mara je preuzela vodstvo obitelji Branković, tražeći mogućnosti da njezini sinovi povrate svoju domovinu, a također je smišljala osvetu Lazarevićima za uništenje njezine obitelji.
- Godine 1402., dok se sultan Bajazit pripremao za ključnu bitku kod Angore kako bi zaustavio Tamerlanovu tatarsku invaziju na osmanski teritorij, Brankovići su prepoznali svoju priliku da eliminiraju dva protivnika: Bajazita i Stefana. Svjesni znatnih sredstava koja su sultanu bila potrebna za pripremu vojske, prikupili su preostali novac u Dubrovniku i podmitili velikog vezira Ali-pašu. Ovaj manevar doveo je do izdavanja fermana od strane sultana, obećavajući Brankovićima povratak njihovih posjeda u zamjenu za njihovo sudjelovanje u bitci kod Angore. Iako je sultan izdao ferman, bio je odlučan u namjeri da se nakon sukoba obrati i Ali-paši i obitelji Branković, primoravši ih da se pokore Stefanu Lazareviću.
Unatoč izazovima, uspio je natjerati srpske snage da se okupe i okupe cijelu srpsku vojsku pod vodstvom Stefana Lazarevića. Međutim, neuspjeh kod Angore osujetio je Bajezidove planove. Tijekom tog sukoba zarobljen je Grgur, jedan od sinova Vuka i Marije. Ipak je Stefan Lazarević, unatoč neprijateljstvu, uspio srediti da Đurađ Branković osigura sredstva preko bankara iz Genove za otkup brata na slobodu.
Nakon što je shvatio da je tursko carstvo razbijeno kod Angore, Stefan se uputio u Brusu da izbavi svoju sestru Oliveru iz harema, što je uspješno obavio. Nakon toga je otputovao u Bizant, gdje ga je bizantski car Ivan VII. Paleolog okrunio despotskim insignijama. Zatim je otputovao na otok Lezbos kako bi u Mitileni zaprosio caričinu mlađu sestru, Jelenu Guateluzu.
Međutim, pred njegov odlazak izbio je veliki sukob između njega i njegovog rođaka Đurđa Brankovića, koji je tražio da mu se vrati očevo imanje koje je sultan Bajazit konfiskovao i dao Stefanu. Stefan je odbio ovaj zahtjev i naredio svojoj tazbini da Đurađa zadrži pod stražom u carskoj palati. Unatoč tome, Đurađ je uspio pobjeći i pobjeći natrag u Tursku, potraživši utočište kod Bajazitovog sina Čelebi Sulejmana u Jedrenu, odakle je s tri tisuće turskih kopljanika krenuo u Srbiju.
U Mitileni je Stefan saznao da se Đurađ, u saradnji s Turcima, probija u Srbiju. Zatim je čamcem otišao do Ulcinja do svoje sestre Jelene i šurjaka Đurađa Stracimirovića Balšića.Olivera je dao u ruke svoje sestre i šurjaka, a zatim je sa tri stotine kopljanika krenuo prema Prokletijama, putujući preko Plava. Prethodno je poslao glasnika kneginji, koji je okupio i poslao vojsku koja je u Plavu naišla na kopljanike Stefana i Đurđa Balšića. Odatle su tajno krenuli na Kosovo da se obračunaju s Đurđem Brankovićem i Turcima.
- U žestokom građanskom ratu Gračanica, jedna od najvećih srpskih svetinja koju je podigao kralj Milutin, bila je poprište sukoba između Lazarevića i Brankovića. Stefan i njegove snage uspjeli su nadvladati turske frakcije; međutim, Vuk Lazarević je kasnije prkosio svom bratu, što je rezultiralo gubitkom značajnog dijela plaćenika koje je angažirala kneginja Milica. U ovom razdoblju dolazi i do sukoba s njegovim bratom Vukom, koji je tijekom noći prebjegao Turcima s malom četom lojalista, tražeći utočište kod Sulejmana u Edirnu. Godine nakon smrti kneginje Milice 1405. godine do smrti despota Stefana Lazarevića bile su izazovne za Srbiju, obilježene stalnim sukobima, sporovima i nesuglasicama koje su trajale sve do Marijine smrti 1426. godine.
Sve do 1412., Mara je bila kivna na svog brata, majku i sestru zbog onoga što je smatrala izdajom svog ponosa i samopoštovanja; međutim, istina je bila da je ona nestrpljivo željela zadovoljiti neutaživu žeđ za moći.Unatoč izazovima, te se godine pomirila s Oliverom i uz njega predvodila pregovore o izmirenju despota Stefana s Đurđem Brankovićem, koji je označen kao despotov nasljednik.Time su razriješena dugogodišnja neprijateljstva i rivalstva, utirući put novom poglavlju u srpskoj povijesti.
