Ponekad najveće rane ne dolaze od stranaca, već od onih koje najviše volimo.Ponekad najveće rane ne dolaze od stranaca, već od onih koje najviše volimo
„Zašto uvijek moraš dolaziti u toj staroj jakni, mama?“ – te riječi su me presjekle dok sam stajala na vratima stana svoje kćerke. Lenka je stajala ispred mene, ruku prekriženih na grudima, izbjegavajući moj pogled. Hodnik je mirisao na svježe pečene kolače, ali je meni sve u tom trenutku imalo gorak okus.
„Izvini, dijete, znaš da nemam drugu…“ prošaptala sam, ali ona je već okrenula glavu prema dnevnoj sobi. Tamo su sjedili njezin muž Andrija i njegovi roditelji, Mirjana i Željko. Oni su uvijek dolazili s poklonima – igračkama za unuke, skupim parfemima za Lenku, novom posteljinom. Ja sam donosila samo domaće kolače, složene u staru kutiju koju sam čuvala još iz vremena Jugoslavije.
„Mama, ne možeš tako… Svi vide razliku. Andrija se ljuti kad vidi da ne možeš pomoći s kreditom ili kad ne doneseš nešto za djecu. Njegovi roditelji uvijek donesu nešto. Osjećam… stid pred njima.“ Šaputala je, ali svaka riječ je bila težak udarac.
Sjetila sam se dana kada sam sama odgajala Lenku, nakon što nas je muž napustio. Radila sam dva posla – čistila u školi i pomagalo u pekari. Nikad nismo imale mnogo, ali smo imale ljubavi. Sjećam se kako smo za Božić zajedno pekle kolače, kako sam joj šivala haljine od starih materijala. Nikada nije tražila više. Barem sam tako mislila.
„Znaš li koliko sam se trudila da ti dam sve što sam mogla?“ pitala sam tiho, ali ona je već otišla među goste. Čula sam Mirjanu kako priča o novom ljetovanju koje su platili za Lenku i Andriju. „Pokrit ćemo sve, to nije problem!“ rekla je uz osmijeh. Željko je kimnuo glavom.
Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Unuci su mi mahnuli, ali ih je Lenka brzo odvela u sobu. „Baka će doći drugi put“, rekla im je. Nisam znala što me više povrijedilo – te riječi ili činjenica da me nije mogla pogledati.
Na povratku kući, tramvaj je bio prepun. Sjela sam između dvije žene koje su pričale o popustima u trgovinama. Gledala sam kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala raditi još više? Tražiti pomoć? Ili je ovo jednostavno sudbina onih koji nemaju?
Kad sam stigla kući, nazvala me susjeda Jasmina. „Vesna, jesi li dobro? Vidjela sam te zamišljenu.“ Ispričala sam joj sve. Samo je uzdahnula: „I moja Marija mi predbacuje što ne mogu pomoći oko auta ili stanarine. Danas djeci više vrijedi materijalno nego ono što smo mi nekad zvali vrijednostima.“
Te noći nisam mogla spavati. Lenkine riječi su mi odzvanjale: „Sramota me je pred njima.“ Prisjetila sam se svoje majke, kako je prala tuđe prozore da mi kupi školske knjige. Nikada joj nisam zamjerila što nema više – bila sam ponosna na nju.
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i otišla ponovo kod Lenke. Pokucala sam tiho. Otvorila je iznenađeno.
„Mama? Što radiš ovdje?“
„Moramo razgovarati. Znam da ti nije lako vidjeti razliku između mene i Andrijevih roditelja. Ali volim te više od svega. Dala bih ti sve kad bih mogla – ali nemam više od onoga što jesam. Ako se toga stidiš, reci mi.“
Dugo je šutjela. U očima su joj zasjale suze, ali ih nije pustila da padnu.
„Nije jednostavno, mama… Andrija stalno spominje kako njegovi roditelji sve plaćaju, a ti ne možeš ništa dati. Osjećam da nisam dovoljno dobra supruga ili majka jer nemam tvoju pomoć kao što on ima njihovu…“
„Ali ja te podržavam svakog dana svog života! Možda nemam novac, ali imam srce! Zar to ništa ne vrijedi?“
Slegnula je ramenima. „Društvo danas drugačije gleda… Svi pričaju o novcu, o pomoći… Pritisak je sa svih strana.“
Nisam znala što da kažem. Samo sam je zagrlila i osjetila kako joj se tijelo trese od suza koje nije htjela pokazati ni sebi ni meni.
Kad sam otišla, osjećala sam se prazno, ali barem sam rekla ono što mi je ležalo na duši.
Sada sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije – Lenka kao djevojčica, ja s rukama u brašnu dok pečemo kolače. Pitam se: gdje smo izgubile bliskost? Može li novac uništiti ono što smo godinama gradile?
Možda nisam savršena majka i možda nemam mnogo da dam – ali imam ljubav koju nijedan poklon ne može kupiti. Pitanje je samo – može li se povjerenje obnoviti kad ga slome očekivanja i stid?
