U današnjem članku pišemo o ljubavi, gubitku i iznenadnim preokretima života. Ova priča nas podsjeća na to kako snovi, koji nas ispunjavaju, mogu biti ujedno i oni koji nas povrijede, a takođe nas uči da život ne ide uvijek onim putem kojim želimo, ali i da ljubav, koliko god bila bolna, može donijeti i nepredvidivu sreću.
Ovdje ćemo prepričati priču o jednom bračnom paru koji je kroz svoju borbu s neplodnošću doživio gubitak, ali i neočekivano otkriće koje im je promijenilo život.
Kada su se vjenčali, on je bio uvjeren da ništa ne može da ih slomi. Njegova supruga Lana bila je njegov najbolji prijatelj, ljubav, osoba koja je bila njegov dom. Zamišljali su zajedničku budućnost, djecu, djevojčicu sa njezinim očima i dječaka koji bi nosio njegov osmijeh. Svaka prostorija njihovog stana bila je ispunjena snovima o tome kako će jednog dana postati roditelji. Međutim, kad su krenuli raditi na proširenju porodice, ti su snovi počeli polako da nestaju. Ljekarski pregledi, testovi i na kraju hladne riječi na papiru – “Tu je neplodnost.” Ta riječ promijenila je sve.
Toga je dana Lana plakala. Sjedila je na ivici kreveta, stisnula ruke i pokušavala da se sačuva. U njenim očima bio je očaj, a iz njenih usta su izlazile riječi: “Razumjet ću te ako želiš da odeš sada.” On je tada uzeo u naručje i rekao joj da neće otići. Mislio je da je dovoljno snažan, da ljubav može nadjačati sve prepreke. Ali kako su godine prolazile, bol u njemu je postajala sve snažnija. Dvije godine nakon dijagnoze, osjećao je kako ga ta unutrašnja tišina, ta neizgovorena tuga, sve više prožima. Počeo je gajiti želju da postane otac, da čuje dječiji smijeh, da vidi dijete kako trči prema njemu. Tu želju je bilo sve teže ignorisati.
Lana je primijetila njegovu tišinu. Svaki dan je tonula sve dublje u vjerovanju da je ona razlog njegove nesreće. Onda je došao trenutak kada nisu mogli više da šute. Sjedili su za stolom u kuhinji. Nisu se svađali, nisu plakati, ali su se slomili. Potpisali su papire, podijelili imanje i otišli na svoje strane. Počeli su živjeti odvojene živote.
Iako su prošle godine, u njemu je i dalje bio onaj čvor, ta unutrašnja bol koju nije mogao da otvori. Pokušao je dalje da živi, da upozna druge ljude, ali nijedna žena nije mogla izbrisati trag Lane. Pet godina kasnije, shvatio je da je ljubav prema njoj ostala ista, ona koja je bila prisutna još od prvog trenutka kad ju je vidio. Odlučio je da je ponovo potraži.
Jednog dana, došao je do nje, nije mogao vjerovati svojim očima. Otvorila mu je vrata, umorna, ali njene oči, one iste oči koje je volio, bile su tu. Ispred nje je stajala djevojčica, svjetle kose i velikih očiju. Nije mogao vjerovati. “Lana, ti imaš dijete?” pitao je, a srce mu je bilo ispunjeno nevjericom.
- “Da,” rekla je tiho, “Dugo sam razmišljala da li treba da ti kažem. Nakon što si otišao, išla sam na pretrage i pokazalo se da prva dijagnoza nije bila tačna. Mogućnost da ostanem trudna bila je mala, ali nije bila nemoguća.”
Pitao je o ocu, nadajući se da je možda ipak nešto ostalo od njihove prošlosti. Lana je tiho odgovorila: “Nema ga. Nije mogao podnijeti činjenicu da sam ostala trudna i otišao je.”
Ovaj trenutak bio je nevjerojatno emotivan za njega. Našao je Lanu, ali sada je ona bila drugačija. Nije samo nosila prošlost koju su dijelili, već je nosila i dijete koje je, na neki način, bilo njihova budućnost. Svi snovi koje su dijelili ponovo su se pojavili, ali ovaj put u potpuno novom obliku. Ova priča nas podsjeća na to da život uvijek može donijeti neočekivana iznenađenja, da ljubav ne umire ni nakon tolikih godina, i da je moguće, bez obzira na sve, ponovno pronaći sreću
