U današnjem članku vam pišemo na temu sukoba između očevih snova i sinove istine. Ovo je priča o ponosu, tvrdoglavosti, jednom zanatu koji je proglašen sramotom i sudbini koja je imala posljednju riječ.
Nedim je bio ugledan advokat u Sarajevo, čovjek čija se riječ poštovala i u sudnici i u vlastitoj kući. Navikao je da se sve odvija po njegovim pravilima: karijera, obrazovanje, ugled, čast.
Za svog sina jedinica već je unaprijed nacrtao put – pravo, advokatura, nastavak porodičnog imena. Međutim, Alenove ruke nisu sanjale zakone. Njegove ruke su sanjale makaze, kosu, oblik, ljepotu i stvaranje.
Kada je sa osamnaest godina skupio hrabrost da ocu kaže da ne želi na Pravni fakultet, već da želi otvoriti frizerski salon, Nedim je to doživio kao ličnu uvredu. U njegovoj radnoj sobi, zasićenoj dimom cigara i teškom tišinom, pala je presuda koja je promijenila dva života. Za njega frizer nije bio umjetnik, već sluga. U njegovim očima to je bila sramota za prezime koje je decenijama gradio.
- Alen je pokušavao da objasni da je to njegova ljubav, njegov poziv, njegova umjetnost. Ali Nedim nije slušao. Izgovorio je riječi koje roditelji često izgovore u bijesu, ne sluteći koliko su teške: ili će upisati pravo – ili više nema oca. Te noći Alen je spakovao nekoliko stvari i svoj set makaza, jedinu sigurnost koju je imao, i otišao bez pozdrava.
Nedim je ostao u fotelji, uvjeren da će se sin brzo vratiti, gladan, poražen, spreman da se pokori. Ali sin se nije vratio. Prošle su godine, a s njima se polako gasila i Nedimova moć. Niz izgubljenih parnica, pogrešne investicije i narušeno zdravlje sveli su “veliko ime” na umornog starca u prevelikom stanu. Ostao je sam, ogorčen, okružen zidovima koji više nisu odjekivali uspjehom, već tišinom.
Jednog dana, gotovo ironično, u ruke mu je došao poklon-bon za tretman u “najboljem salonu u gradu”. Kosa mu je bila preduga, brada zapuštena, a snaga slaba. Otišao je bez oduševljenja, više da ubije vrijeme nego iz želje da promijeni izgled.
Salon je bio nešto što nikada ranije nije vidio – staklo, mramor, luksuz, mladi radnici koji su se kretali sigurnim korakom ljudi koji pripadaju pobjedničkom svijetu. Odveden je u VIP prostoriju. Tamo ga je dočekao vlasnik – mlad, samouvjeren, u savršeno krojenoj odjeći, s mirnim glasom čovjeka koji zna ko je i gdje ide. Nedim u njemu nije prepoznao nikoga iz prošlosti.
Ležao je pod toplim peškirom, dok su spretne ruke radile sigurnim, preciznim pokretima. U tom miru probudila se njegova potreba da govori. Prvi put nakon dugo vremena govorio je iskreno. Rekao je da je imao sina koji je sanjao isti posao kao ovaj čovjek. Priznao je da ga je otjerao jer je mislio da je to sramota. U tim riječima više nije bilo bijesa – samo gorčina i kajanje.
- Vlasnik je na trenutak zastao. Pitao je gdje je sada taj sin. Nedim je tiho rekao da ne zna, da već deset godina nema nikakvu vijest, da pretpostavlja da ga sin mrzi. Dodao je da je izgubio dvaput: sina i vlastitu oholu okladu sa životom.
Tada je stolica okrenuta prema ogledalu.
Nedim je prvo vidio samo sebe – urednijeg, mlađeg, manje zapuštenog nego kad je ušao. A zatim je, u odrazu iza svojih ramena, ugledao lice koje mu je oduzelo dah. Vlasnik je podigao rukav i pokazao tetovažu na podlaktici. Crnim slovima stajalo je ispisano njegovo ime.
“Alene?” izgovorio je tiho, glasom koji je drhtao kao da pripada drugom čovjeku.
“Zdravo, babo,” odgovorio je sin smireno, s blagim osmijehom u kojem nije bilo ni osvete ni zlobe. Samo istina koja više nije mogla da se sakrije.
Nedim je zaplakao kao dijete. U tom trenutku nestale su sve titule, svi sudovi, svi izgubljeni i dobijeni sporovi. Ostao je samo otac koji gleda sina kojeg je otjerao – i vidi ga kao uspješnog, ostvarenog čovjeka. Alen je imao salon, porodicu, ugled, poštovanje. Sve ono što mu je Nedim nekada rekao da nikada neće imati.
Alen je kleknuo kraj njega i zagrlio ga. Nije bilo vike, nije bilo optužbi. Rekao mu je da mu nikada nije trebao novac, niti odobrenje, nego samo vjera. Deset godina je dokazivao sebi, a ne ocu, da njegovi snovi vrijede.
Kada je Nedim pokušao platiti, sin mu je zatvorio novčanik i rekao da se u kući djece ne plaća. Zatim mu je pokazao prema ulazu. Tamo su stajala dva mala dječaka i žena blagog osmijeha. Jedan od dječaka nosio je njegovo ime.
Tog dana, u salonu od stakla i mramora, Nedim je naučio lekciju koju mu nijedna knjiga prava nikada nije mogla objasniti: uspjeh se ne mjeri zanimanjem, već mirom, ljubavlju i onim što čovjek ostavi u tuđim životima.
Otjerao je sina jer je htio biti frizer, vjerujući da je to sramota. Godinama kasnije, upravo taj “sramotni” zanat pokazao mu je koliko je pogriješio – i koliko još uvijek ima vremena da prizna istinu
