Halid Bešlić preminuo je 7. oktobra i vijest o njegovoj smrti pogodila je ljude širom Balkana. Bio je jedan od onih pjevača koji su se slušali i u radosti i u tuzi, čija je pjesma pratila živote generacija.
Njegov odlazak nije donio samo bol zbog izgubljenog umjetnika, već i osjećaj da je nestao dio zajedničkog kulturnog identiteta. U narodu je ostavio stotine pjesama, nebrojene uspomene i priče o dobročinstvu, ali i porodičnu toplinu koju su svi oko njega osjećali.
Iza Halida ostalo je i značajno bogatstvo, a domaći mediji otkrivaju da je još za života bio jasan po pitanju nasljedstva. Ljudi koji su ga poznavali kažu da je uvijek govorio kako je sve što ima stvorio samo zbog porodice. Zato nije bilo iznenađenje kada se saznalo da je svu svoju imovinu u testamentu ostavio supruzi Sejdi, s kojom je proveo život u ljubavi i međusobnom poštovanju.
- Komšije ističu da je Halid znao reći da mu bogatstvo, slava i uspjesi ništa ne znače ako njegova supruga i sin nisu sretni. Bio je čovjek koji je znao da uživa u malim stvarima – dvorištu, miru, druženjima, mirisu roštilja i osmijesima svojih unučića. Njegova porodična priča uvijek je bila čista i bez skandala. Upravo zato komšije vjeruju da se Sejda, iako formalno jedina nasljednica, već odrekla svega u korist sina Dina, jer su u toj porodici svi disali kao jedno.
Halid je volio da naglašava kako je u životu prošao kroz sve faze – od oskudice i teških godina, do svjetske slave i pune dvorane publike. Ipak, uvijek je isticao da mu najveća sreća dolazi iz porodice, a najviše zadovoljstva donosili su mu unuci. Oni su mu bili centar svijeta, i zbog njih je govorio da vrijedi živjeti i raditi. Takav odnos prema porodici pokazuje da je bio čovjek koji nije tražio sjaj svjetla reflektora, već je svoju snagu crpio iz ljubavi najbližih.
Njegov sin Dino je, nakon očeve smrti, ostavio emotivnu poruku koja je mnogima slomila srce. Na društvenim mrežama podijelio je porodičnu fotografiju i napisao nekoliko rečenica koje su otkrile svu bol gubitka. Kazao je da nema snage da napiše sve što bi želio, ali da zna kako će njihov otac nedostajati svima, a posebno unučićima, Lamiji i Belminu. Dino je obećao da će s ponosom nositi očevu ostavštinu i njegovo prezime, uz obećanje da ga nikada neće iznevjeriti.
- Ove riječi jasno pokazuju koliko je njihov odnos bio snažan. Nije to bio samo odnos oca i sina, već i duboko prijateljstvo i povjerenje koje se gradilo godinama. Halid je bio oslonac porodici, a sada, kada ga nema, sin je preuzeo odgovornost da nastavi put i čuva sjećanje na njega.
Iako se često govorilo o njegovom uspjehu, Halid nije nikada isticao materijalnu stranu života. Njegovi prijatelji i poznanici prisjećaju se da mu je važnije bilo da se oko njega okupljaju najmiliji i da djeca odrastaju s osmijehom, nego da posjeduje luksuzne vile ili automobile. Njegova kuća bila je dom u pravom smislu te riječi – mjesto gdje se osjećala ljubav, smijeh i sigurnost.
Ono što ga je činilo posebnim nije bila samo pjesma, već i skromnost i ljudskost. Bio je veliki umjetnik, ali nikada nije zaboravio odakle je potekao. Pjesmom je osvajao ljude, a ponašanjem ih je zadržavao uz sebe. Bio je simbol nekog starog, toplijeg vremena, kada su ljudi jedni druge cijenili i kada su vrijednosti bile jednostavne: porodica, prijateljstvo, poštenje.
Njegova smrt ostavlja prazninu koju će biti teško popuniti. Ipak, ono što ostaje iza njega daje nadu – ostaju pjesme koje će se slušati i u budućnosti, ostaje porodica koja će ga s ponosom čuvati u sjećanju i ostaje primjer da je moguće ostati čovjek i onda kada si zvijezda. Region će ga pamtiti kao legendu čije su melodije pratile živote ljudi, ali i kao čovjeka koji je znao da najveće bogatstvo nije na bankovnom računu, nego u zagrljaju djece i unučića.
U pričama njegovih najbližih vidi se prava slika Halida – čovjeka koji je u životu sve doživio, ali nikada nije izgubio osjećaj za ono što je najvažnije. Njegova ostavština nije samo u materijalnom, već u vrijednostima koje je prenio na svoju porodicu i publiku. Zato se s pravom može reći da, iako je fizički otišao, Halid Bešlić nastavlja da živi kroz svoje pjesme, kroz ljubav onih koji ga pamte i kroz sjećanja koja će se prenositi generacijama
