– Sa našim današnjim člankom, vraćamo se u sedamdesete godine, te ćemo se dotaći jako osjetljive teme za to vrijeme. Naime, ispričati šalu ili vic, a koji je malo ružan i uvredljiv, a da je na račun druga Tita, sljeduje vam automatski policijska stanica. Slijedi i mini priča na ovu temu…..
Goli otok, zloglasan kao zatvor za političke zatočenike u vrijeme SFRJ, o kojem se često govori, no ostaje obavijen velom tajne. Brojni pojedinci našli su se na ovom “napuštenom otoku” iz trivijalnih razloga, uključujući šalu, pjevanje pjesme ili jednostavno uhvaćeni u nesretnoj situaciji. Značajan je primjer mlade novinarke Žene Lebl koja je zbog pjesme “Druže Tito ljučice bijele” snosila teške posljedice. Sa samo 22 godine našla se na Golom otoku zbog prepričavanja vica o Josipu Brozu Titu, gdje je izdržala dvije i pol godine zatvora. U tom razdoblju Ženi, Židov iz Beograda, bio je uglavnom nepoznat javnosti.
Njezina iskustva na Golom otoku slabo su dokumentirana, posebice zbog stroge kontrole informacija koju je nametao tadašnji režim. Tek 2013. u novinama Politika izlazi jedan od rijetkih članaka koji govore o njoj. U prilogu se govori o jutru kada se našalila sa kolegicom u redakciji „Politike”. U šali se spominjao trijumf Jugoslavije na međunarodnom natjecanju cvijeća, na duhovit način spominjao se uzgoj ljubičice od 100 kilograma te aludirao na pjesmu Druže Tito, ljubičice bijele, voli te sva mladost. Nakon što je prepričala vic, na obračun su stigla dva agenta UDBA-e, optužujući je da je davala izjave protiv Tita i neprijavljivala narodnog neprijatelja.
Potom je premještena u nekoliko objekata: najprije u zatvor UDB-e Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa Zabela, Grgur i na kraju Goli otok. Tijekom svog zatočeništva na ovih pet lokacija, u rasponu od travnja 1949. do listopada 1951., suočavala se s pritiskom da se odrekne svojih uvjerenja i prizna svoju krivnju. Ovu informaciju prenijelo je i „Udruženje novinara. Po izlasku njezin brat Saša primijetio je da nalikuje preživjeloj osobi iz Auschwitza. U Beogradu je bilo malo empatije prema povratnicima s Golog otoka, osim uskog obiteljskog kruga.
Njezin jedini spas bio je preseljenje u Izrael, podvig koji je postigla unatoč brojnim izazovima. U Haifu je stigla nakon putovanja Italijom. U proljeće 1986. u Jeruzalemu je susrela književnika Danila Kiša. Tijekom njihove rasprave isplivala je Eva Nahir Panić, bivša logorašica Golog otoka. Eva je ispričala svoje doživljaje na Golom otoku, a Kiš je ostao duboko potresen jer je prvi put otkrio da je i Ženi ondje bila zatočena. Ne znajući za postojanje ženskog logora i na Svetom Grguru i na Golom otoku, Kiš se osjećao ponukanim osigurati da se ta povijest zabilježi filmskim svjedočanstvom.
Tako je nastala serija “Goli život” redatelja Aleksandra Mandića koja se emitirala od 12. do 15. veljače 1990. godine i koja otkriva brojne dosad nepoznate detalje o Golom otoku. Kiš je nagovarao Ženu da napiše knjigu s detaljima o svojim iskustvima, no on je preminuo prije nego što je svjedočio izlasku serije ili knjige. Naslov “Ljubičica bela” postigao je status bestselera u Izraelu, au Srbiji je objavljen 1990.
Na svojim stranicama, Žena je ispričala svoja mučna iskustva iz logora, razotkrivajući aspekt Golog otoka koji je mnogima ostao nepoznat. Citat iz njezine knjige kaže: “Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bili smo okruženi morem, i žedni do ludila.” Ova izjava odražava tjeskobu, muku i poniženje koje je proživjela Ženi Lebl. Rođena 1927. u Aleksincu, s obitelji se 1933. preselila u Beograd. Cijelog života ostala je posvećena istraživanju, čime je u konačnici svjedočila o tmurnom poglavlju jugoslavenske povijesti.
