U njastavku našeg današnjega članka, govorićemo o tragičnim dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji. Sljedeća tragična priča, dolazi nam iz segmenta crne hronike….
Sinoć je TV emisija “Branitelji” dokumentirala zločine počinjene na crnogorskom gorju 1975. godine. Nevjerojatna tragedija Blanke Đukić koja je šokirala cijelu Jugoslaviju. Branka Đukić, iz sela Metha kod Prave, mlada je žena koja je život posvetila odbrani svoje časti. Pučanstvo našeg sela štuje je više od pola stoljeća i još uvijek je njeguje. Sa samo 19 godina doživjela je nešto što se teško opisuje i postala je simbol mladih hrabrih žena. Naime, stradala je na užasan način kada su je dva Albanca, Reza Ahmetaj i Kura Mehtaj, pokušala zlostavljati. Umjesto da se osramoti, bila je napadnuta i izgrebana, a ona se s njima borila kao lav. Kad nisu uspjeli, nesretnu su djevojku bezobzirno ubili hicem u glavu! Ladov otac pronašao je tijelo svoje kćeri u gadno poderanoj haljini, sljedeći događaji ostavili su trajni trag u povijesti.
Dali su oružje u zamjenu za sramotu i sramotu, tada se doznaje da je Veselin Simonovoć, umirovljeni policajac uključen u ovaj slučaj, 1999. prešao na korištenje Šumadije. On je opisao način na koji su se obitelji mladića pokušale pomiriti. – Za kaznu sam dobio dom kriminalca Ahmetaja. Otac ga je izveo iz sobe, kratko su popričali o kavi, a onda mi je objasnio što radi s prijateljima. – rekao je Veselin, demonstrirao mi je i pištolj kojim je lijepa Blanca počinila zločin, što je dodatno razjasnilo cijelu situaciju. Što se dogodilo tog nesretnog dana? Dana 2. rujna 1975. Blanka Dukić, koja je tada imala 18 godina, krenula je u četvrti razred gimnazije u Peći.
Tog se dana vratila u Chakor i pješačila dio puta natrag jer je autobus stigao samo do vrha planine. Tamo su je zaustavila dvojica mladića iz sela Gornji Streoci kod Peći i pokušali s njom nasilno obljubiti. Uspjela se odvojiti od njih, jednog je pljunula i ošamarila, no oni su joj pucali s leđa, pogodivši je u glavu. Kada su dvojica Albanaca vidjeli što su postigli, uspaničili su se i pobjegli, ostavivši nesretnu djevojku. Igrom sudbine Radov otac Blanka želi i sljedećeg dana proputovati njime, Rad odlazi u Peć kako bi potražio svoju ljubav. Zgrabio ju je i odnio do njezine kuće.
Albanski mladići poricali su svoje zločine, priznavali da su je htjeli ubiti jer je Srpkinja, potom su slijedili jer im je prvi zločinački naum bio neuspješan, au jezivoj tišini suđenja svi su pristali na to. Posljednji dan suđenja bio je 4. prosinca 1975. kada je Albancima trebala biti izrečena presuda, no otac je odlučio sam sudjelovati u suđenju. Dok su ih pretresali na ulazu u sud, Crveni je policajcima vikao: “Maknite se od mene, nervirate me, dogodilo mi se mnogo nesretnih događaja, a vi i dalje neopravdano vjerujete da postojim, zašto me proganjate”. ! ” Policija je popustila i odustala od potjere, ne znajući da ih je Red pratio sa skrivenim vatrenim oružjem. Dok su čekali odluku suda, prostorija s zapaljenim cigarama ispunila je sud svojim posebnim mirisima, a čuli su se i pozivi da se otvore prozori.
Red vjeruje da je ovo prilika za iskupljenje! Dok je policajac prilazio prozoru, Rade Dukić, koji je bez sudjelovanja promatrao događaj, izvadio je pištolj koji je sakrio ispod kaputa i ispalio ga s dva metka. Albanac, koji je ubio Blanku. U tom trenutku njegov se suputnik povukao na koljena, a brza akcija policije ga je spasila. Kada je uhićen, Ladd je rekao policiji: “Budite oprezni u svojim postupcima, metak je još uvijek u cijevi pištolja”, spominjao je Ladd svoj pištolj jer, prema riječima onih koji su ga poznavali, nije imao namjeru ozlijediti civile, već se želio osvetiti za ubojstvo svoje kćeri. Albanka se udala za Srbina, zatim je otputovala na Goliju i rodila troje djece. Poslije joj je vlastita svekrva uništila veselje pred svima.
U pripovijesti stoji da je tijekom hvatanja mirno govorio: “Nisam imao drugog izbora”, a kasnije se otkrilo da se dugo pripremao za ovu osvetu te je čak i smršavio kako bi sakrio pištolj pod rebra. Iako je odluka o izvršenju Blankovog nasilnog zločina već bila donesena, ubojica je osuđen na 15 godina zatvora, a pomagač na 13,5 godina zatvora, sudac je zbog novih okolnosti odustao od suda. Prvostupanjski sud ocijenio je djelo “ubojstvom iz nehata” i osudio Radeta na osam godina zatvora, ali je Vrhovni sud Crne Gore odbio zahtjev tužiteljstva i umjesto toga Dukića osudio na pet godina zatvora za kazneno djelo “obično ubojstvo”.
Kasnije je 75.000 građana podnijelo zahtjev za njegovo oslobađanje, a beogradski odvjetnik Veljko Guberina i njegov kolega Milan Vujin pristali su uzeti slučaj kao besplatan ručak. Za Blankinu tragediju sastavljeni su bezbrojni eulariji koji su na metaforičan i emotivan način izražavali tugu i sućut obitelji Dukić, kažnjavanje ubojice i žaljenje za nevinom i lijepom Vasojevkom Blankom. Popularni pjesnik i violinista Radovan Bećirović napisao je pjesme o slučaju uz gusle. [10] Blankin rođak, violinist Boždar Dukić, kasnije je otpjevao pjesmu s malim izmjenama pod nazivom “Blankina smrt Đukić” [10][11]
Pjesma je distribuirana na kazetama i imala je ukupno 750.000 primjeraka, što ju je učinilo najpopularnijom pjesmom za violinu u Jugoslaviji. U Čakolu, sadašnje autobusno stajalište na kojem je Blanka Dukić nekada vozila, danas je posvećeno uspomeni na nju. Nekoliko ulica u Srbiji nosi njeno ime. 25. kolovoza 1991. Blancino tijelo prebačeno je u Spuds, gdje se i danas nalazi. Uz sjećanje na nju, ljudi su godinama posvetili raspravu o njezinoj časti, ponosu i čednosti, a sve je to odbila žrtvovati da bi živjela.
