Priča Milice Kušljić podsjeća da bol i majčinska ljubav ne poznaju granice. Ni vrijeme, ni smrt ne mogu da ih izbrišu. Njen čin, iako neobičan i mnogima teško shvatljiv, svjedoči o tome koliko duboka može biti ljudska potreba da se pruži posljednji trag nježnosti i brige onima koje smo izgubili.
U krajevima Homolja i Podunavlja, tamo gdje vijekovima žive Vlasi, opstao je drevni običaj koji i danas izaziva nevjericu i snažne emocije. Riječ je o ritualu poznatom kao „otkopavanje pokojnika“, koji je bio prisutan sve do kraja 19. pa i tokom 20. vijeka. Ovaj obred je naročito bio vezan uz smrt mladih osoba – mladića ili djevojaka čiji su životi prekinuti prerano.
- Prema vjerovanju, četrdeset dana nakon sahrane, u ranim jutarnjim časovima, najbliži članovi porodice dolazili bi na groblje. Tada bi pažljivo otkopavali grob i vadili kovčeg. Lice pokojnika bi se nježno prebrisalo bijelom maramom, a zatim okrenulo prema izlazećem suncu. Smatralo se da sunčeva svjetlost pročišćava dušu i pomaže joj da pronađe put ka vječnosti. Kada bi “Sunce primilo” pokojnika, tijelo bi se ponovo spuštalo u zemlju, a porodica bi obavljala sve obrede gotovo identično kao i prvog dana sahrane. Ovaj čin bio je intiman, tih i skriven od očiju javnosti.
Jedno od posljednjih svjedočanstava ovog obreda vezano je za Milicu Kušljić iz sela Debeli Lug. Njena životna priča sa sobom nosi nevjerovatnu tugu, ali i snagu majčinske ljubavi. Milica je u mladosti izgubila sina, momka koji je tek zakoračio u dvadesete godine. Nakon što se iz vojske hitno vratio zbog bolesti, preminuo je u beogradskom Kliničkom centru od leukemije. Imao je vjerenicu, planove i život pred sobom, ali ga je smrt prekinula naglo i nemilosrdno.
Tuga je bila toliko snažna da se Milica nije mogla pomiriti sa gubitkom. Podsjetila se na priče svojih predaka i odlučila da i ona svom sinu priredi „drugo sunce“. Tačno četrdesetog dana od smrti, u praskozorje, otvorila je njegov grob da bi ga zrake obasjale. Vjerovala je da će mu to pomoći da pronađe vrata Raja i da njegova duša ne luta u mraku.
Prije ponovnog ukopa pratila je i druga vlaška vjerovanja. Iz Beograda pa sve do kuće razmotavala je crveni konac, jer se smatralo da duša može pratiti njegov trag i vratiti se kući. Upalila je i „rajsku svijeću“, jer se u tradiciji vjerovalo da je onaj svijet hladan i taman, bez vode i svjetlosti. Ono što se pokojniku ostavi na ovom svijetu – bilo da je hrana, voda ili plamen svijeće – to je ono što ga čeka na drugoj strani.
- Za Milicu je taj obred bio novo suočavanje s bolom. Simbolično je ponovo sahranila svoje dijete, proživljavajući još jednom gubitak. Ali vjerovala je da će mu time olakšati prelazak i donijeti mu spokoj. U tim trenucima, tuga je bila jača od straha, od osude i od mišljenja drugih ljudi.
Ona je dugo čuvala i VHS snimke sahrane, ali su joj, kako tvrdi, oduzete prevarom od strane novinara koji su obećali da će ih vratiti. Taj gubitak, iako manji od samog bola zbog smrti sina, bio je još jedna rana u njenom životu. Danas Milica živi povučeno. U dvorištu uzgaja cvijeće koje prodaje kako bi preživjela. Njena kćerka je povremeno obilazi, ali svakodnevnicu provodi uglavnom sama, okružena uspomenama – fotografijama, predmetima i tihim podsjetnicima na život koji je mogao da traje mnogo duže.
Obred „otkopavanja pokojnika“ imao je duboko ukorijenjeno značenje. Njegov cilj bio je da pokojniku osigura svjetlost, mir i spokoj, da mu pomogne da pronađe put ka vječnosti. Posljednji zabilježeni tragovi ovog običaja u Srbiji vezuju se za sela Laznica i Gornjane, dok slične prakse i dalje postoje u nekim dijelovima svijeta, poput Rumunije, Indonezije ili Madagaskara.
Ova zaboravljena praksa živi danas uglavnom samo u pričama i sjećanjima. Ipak, ona otvara važno pitanje: koliko su naši običaji, ma koliko bili neobični, zapravo izraz ljudske čežnje da se pronađe smisao u tragediji? I koliko bol može oblikovati rituale koji opstaju vijekovima?
Ono što ostaje kao najjača poruka jeste da je tuga vječna, ali i da ljubav može biti jača od smrti.
