U ljeto 2017. godine moj suprug i ja živjeli smo u trenutku čiste sreće. Test na trudnoću pokazao je dvije ružičaste crte bila sam trudna. Naša druga beba bila je na putu, baš onako kako smo se nadali i o čemu smo godinama pričali.
Prva kći stigla nam je 2014. godine, planirano i s radošću dočekana. Savršena u svakom pogledu, ispunila nam je život toplinom. Tri godine kasnije ponovo sam ostala trudna gotovo odmah, a mi smo vjerovali da je sve krenulo idealno.Nažalost, radost je bila kratka. Tijekom pregleda u devetom tjednu saznali smo da našoj bebi srce ne kuca. Iako je moje tijelo i dalje pokazivalo sve znakove trudnoće, istina je bila neumoljiva – trudnoća se zaustavila. Taj trenutak šoka i nevjerice teško je opisati. Bilo je potrebno proći kroz sve faze bola: od poricanja, ljutnje i krivnje, pa sve do postupnog prihvaćanja.
- Kada sam treći put u kratkom razdoblju ostala trudna, bila sam sigurna da je ovog puta sve drukčije. Osjećala sam da je beba zdrava. Simptomi su bili snažni – jutarnje mučnine, osjetljive grudi, promjene raspoloženja i iscrpljenost. Svaki neugodan osjećaj doživljavala sam kao dobru vijest, dokaz da je moje tijelo ispravno reagiralo i da trudnoća napreduje. Uvjeravala sam se da jaka mučnina znači snažan život koji raste u meni.
Naša kći, tada četverogodišnjakinja, s radošću je prihvatila ideju da će postati starija sestra. Željela je čitati slikovnice o sestrinstvu, pokazivala bi na bebe na ulici i pokušavala ih zabaviti gugutavim glasovima. Iako smo suprug i ja već izabrali prava imena, ona se zabavljala smišljajući vlastite nadimke za bebu. Često je pričala o tome kako će joj pomagati i brinuti se za nju. Naša kuća bila je ispunjena smijehom, planovima i snovima o novom životu.
No, baš kao i prvi put, tijelo nije prepoznalo da srce nikada nije počelo kucati. Doživjela sam još jedan spontani pobačaj. Ovoga puta bol je bila još dublja, jer osim tuge zbog izgubljenog djeteta osjećala sam i ogromnu krivnju. Krivila sam sebe jer sam prerano sve rekla našoj kćeri. Pitala sam se zašto nisam postupila „razumno“, zašto joj nisam sakrila vijest dok trudnoća ne bude sigurna. U mislima sam stalno ponavljala isto pitanje: „Kako sam mogla biti tako glupa?“
Ali povratka više nije bilo. Morali smo joj reći istinu. Znali smo da ne možemo samo zataškati ili slagati, jer bi ona osjetila da nešto nije u redu. Odlučili smo pronaći način da joj objasnimo situaciju na način primjeren njezinu uzrastu. Iskoristili smo metaforu koju će dijete moći razumjeti: rekli smo joj da je beba poput sjemena posađenog u vrtu. Neka sjemena izrastu u prekrasne biljke, ali ponekad jednostavno ne uspiju.
- Moja mala djevojčica me pogledala svojim velikim očima i tihim glasom rekla: „To je u redu, mama. Posadit ćemo još jedno sjeme i izrasti će nova beba.“ Stavila je svoje ruke na moje lice, dodala: „Ipak, to je stvarno tužno.“ Te njezine riječi odrazile su nevjerojatnu dječju sposobnost da spoji nadu i tugu u istom dahu.
U tom trenutku, iako sam osjećala bol koju je teško opisati, shvatila sam i nešto dragocjeno. Djeca imaju nevjerojatnu snagu da prihvate život onakav kakav jest – s tugom, ali i s vjerom da poslije dolazi nešto bolje. Njena jednostavna rečenica donijela mi je utjehu koju nisam očekivala.
Proći kroz gubitak djeteta dva puta u tako kratkom vremenu ostavilo je ožiljak koji će uvijek biti prisutan. No, istovremeno mi je pokazalo koliko je važno osloniti se na ljubav i podršku obitelji. Moj suprug bio je uz mene na svakom koraku, a naša mala djevojčica, iako premlada da shvati složenost života i smrti, pružila mi je snagu na svoj djetinji način.
Naučila sam da tuga i nada mogu postojati istovremeno. Da je gubitak neizbrisiv, ali da ne znači i kraj snova. I da je ponekad upravo dječja nevina mudrost najljekovitija od svega.
