Početkom proljeća, dan je bio svijetao, a zrake sunca obasjavale su miran grad izvan San Diega. Aleksandar Graves, samoproglašeni milijarder i poznati poduzetnik Silicijske doline, pregledavao je popis gostiju za svoje vjenčanje, osjećajući neobičan nemir.
Godinama je njegov život bio ispunjen naslovima o bogatstvu, poslovnoj oštroumnosti i romansama visokog profila, ali sada je konačno našao nekoga s kim se želi skrasiti. Njegova izabranica bila je Cassandra Belle, upečatljiva manekenka i moćna žena, poznata po svojim milijunima sljedbenika i zaručničkom prstenu koji je vrijedio više od većine kuća u okrugu.
- Dok je prelazio imena sa svojim pomoćnikom, Aleksandar se zaustavio na jednoj liniji i odlučno pokucao po stolu. “Pošaljite pozivnicu Lili,” rekao je, a osmijeh mu je otkrivao zadovoljstvo koje nije skrivao. Pomoćnik ga je gledao zbunjeno. “Jorgovan… tvoja bivša žena?” upitao je tiho. “Da,” odgovorio je Aleksandar, “želim da vidi. Želim da vidi što je propustila.”
Lila Monroe-Graves bila je njegova žena mnogo prije nego što je postao milijunaš. Vjenčali su se u ranim dvadesetima, kada je novca bilo malo, a snovi beskrajni. Vjerovala je u njega kad drugi nisu. Pet godina kasnije, nakon nesanih noći, beskrajne jurnjave za investitorima i postupnog transformiranja Aleksandra u čovjeka kojeg više nije prepoznavala, njihov brak se raspao. Lila je tiho otišla, bez sukoba, bez sudskih borbi. Samo razvod i stari prsten ostavljen na kuhinjskom pultu. Aleksandar nikada nije znao pravi razlog njenog odlaska – i iskreno, nije ga zanimalo. Do sada.
Šest godina kasnije, Lila je sjedila na trijemu svoje kuće i promatrala kako njeni šestogodišnji blizanci, Noah i Nora, crtaju uzorke krede na prilazu. Poštar je upravo dostavio pozivnicu. Oči su joj prelazile preko finog kartona, ruke su se lagano stisnule oko rubova. “Mama, što je to?” upitala je Nora. “Pozivnica za vjenčanje,” odgovorila je Lila, pokušavajući zvučati mirno. “Od tvog… oca.”
Godinama nije izgovarala te riječi naglas. Djeca su znala malo. Ona ih je sama odgojila, radeći na dva posla prije nego što je izgradila vlastitu tvrtku za dizajn interijera. Bilo je noći kada je plakala, želeći da stvari budu drugačije, ali nikada nije požalila što ih je držala podalje od svijeta kamera i Aleksandrovog ega.
- No vidjevši poziv, nešto se pomaknulo u njoj. Prisjetila se Aleksandra kakav je bio – sanjar koji je crtajući ideje na salvetama govorio o promjeni svijeta. Onoga koji ju je držao za ruku kad se bojala tijekom porođaja. Trag gubitka prvog djeteta i pobačaj ostavili su neizbrisiv pečat u njihovim životima, ali sada su blizanci bili živi dokaz njihove prošlosti i nade.
Na dan vjenčanja, mjesto je blistalo luksuzom – replika talijanske vile s kristalnim lusterima, mramornim podovima i ružičastim lukovima u dvorištu. Gosti u dizajnerskim odijelima šaptali su i snimali svaki trenutak. Aleksandar je stajao pred oltarom u krojenom smokingu, pored njega Cassandra, zapanjujuće odjevena, osmijeh joj je bio širok, ali oči blage sumnje skrivale su napetost.
Tada je ugledao Lilu. Tiho je ušla, odjevena u tamnoplavu haljinu koja je skromno naglašavala njezinu figuru. Djeca su stajala uz nju, mirna i znatiželjna, oči širom otvorene. Aleksandar je bio šokiran – nije očekivao da će doista doći. Cassandra ga je upitala, suzivši oči: “Je li to tvoja bivša supruga?” Aleksandar je kimnuo, rastresen. “A… djeca?” dodala je. “Mora pripadati nekom drugom,” odgovorio je, iako mu je želudac zgrčio.
Lila se približila. Blizanci su stajali čvrsto uz nju. “Zdravo, Aleksandre,” rekla je mirno. Prisilio se da se pristojno nasmiješi. “Lila… drago mi je da si došla.” Pogledao je djecu, njihovu odlučnu čeljust i bademaste oči. “To su vaša djeca,” rekla je tiho. Riječi su ga pogodile poput udarca, ali istovremeno je osjećao olakšanje i bol.
Kleknuo je pred njih, osjećajući težinu propuštenih šest godina. Noah je pružio ruku: “Ja sam Noah, volim dinosaure i svemir.” Nora ga je slijedila: “Ja sam Nora, volim slikati.” Aleksandar je osjetio suze kako mu teku niz obraz. “Nisam znao… nisam imao pojma.” Lila ga je gledala mirno. “Došao si jer si me pozvao. Htio si pokazati koliko si uspješan.”
Ali sada je shvatio što je zaista važno. Nije gradio carstvo. Obnavljao je nešto mnogo krhkije, mnogo vrijednije – obitelj.
