U danasnjem ćlanku donosimo….
Zainab je odrasla u svijetu koji je cijenio samo ono što se vidi. Ljepota je bila mjerilo svega – ulaznica u društvo, znak vrijednosti. Sve što nije odgovaralo tom idealu, tiho se skrivalo, a svaka slabost bila je razlog za prezir. Rođena slijepa, Zainab nije dobila zagrljaje i pažnju koju su njene sestre prirodno privlačile. Umjesto toga, učila je osjetiti hladnoću pogleda i šapat koji joj se nikada nije obraćao s ljubavlju. Nije sjedila za stolom kad su dolazili gosti, zaključavana je u sobu samo zato što je postojala. Njeno postojanje bilo je “pogrešno” u očima onih koji su trebali da je vole.
- U toj tišini, prsti su joj postali oči. Kroz Brajevo pismo Zainab je otkrivala svijet koji nije zavisio od očiju. Dodir šume, miris zemlje nakon kiše, cvrkut ptica – sve je to postalo njena mapa života. Naučila je da postoje boje koje se ne vide, ali se osjećaju, i lica koja zrače dobrotom iako ih nikada nije vidjela. Ti trenuci slobode bili su krhki, jer svaki dan u kući mogao je donijeti novi val hladnoće i gorčine.
Kad je napunila dvadeset i jednu, otac joj je rekao da se sutradan udaje. Za koga? Za prosjaka iz džamije. Njegovo ime je bilo Juša. Nije pitala ni zašto ni kako – tako je odlučeno, a ona nije imala izbora. Ceremonija je bila skromna, hladna, bez osmijeha. Ali kad ju je Juša odveo do svoje kolibe na rubu sela i rekao: „Ovdje si sigurna“, nešto u njenom srcu počelo je da se topi. Njegove ruke bile su sigurne, njegove riječi tople. Svaki dan s njim otkrivala je svijet na način koji nije zavisio od očiju: voda je imala miris zemlje, cvijet se mogao „vidjeti“ dodirom, priče su je vodile kroz gradove i šume koje nikada nije mogla posjetiti. Ljubav je postojala, ne zbog bogatstva ili statusa, nego zbog načina na koji je on vidio i cijenio njenu dušu.
Ipak, prošlost je imala svoje rane. Na pijaci je susrela sestru – sjajnu i oholu – koja je ponovo podsjetila Zainab na bol odbacivanja. Ali sada, u sigurnosti kolibe, s čovjekom koji je volio njenu unutrašnju snagu, shvatila je da ljubav nije ni zavisila ni od očiju ni od tuđih sudova. Svijet koji je mislila da poznaje bio je iluzija: Juša nije bio prosjak; bio je sin bogate porodice. Odabrao je skromnost kako bi ljubav bila iskrena. Odabrao je da bude siguran zid, a ne porodični pečat koji sudi i zatvara.
- Zainab je polako učila da istinska vrijednost leži u slobodi, poštovanju i pažnji koja ne traži aplauz. Njena svakodnevica postala je serija sitnih, ali važnih gesta: ruke na ramenu kad svijet podrhtava, riječi koje slušaju do kraja, tišina koja govori više od bilo kakve lažne pohvale. Nije tražila osvetu ni priznanje, već mir i dostojanstvo. Posjećivala je pijacu, birala hranu po mirisu i dodiru, razgovarala s ljudima koji su je zvali po imenu. Dom je postao mjesto gdje se cijeni unutrašnja vrijednost, a ne spoljašnji sjaj.
Otac nije postao drugačiji preko noći, a rane su ostale. Ali Zainab je naučila da pravo pomirenje počinje u srcu, a ne u traženju priznanja od onih koji su ranili. Njene sestre dolazile su s oprezom i žaljenjem, ali ona je postavila granice: u njen život ulaze oni koji je vide.
- Na kraju, ono što je počelo kao kazna pretvorilo se u lekciju o ljubavi, istini i dostojanstvu. Ljubav ne traži status, etiketu ni skrivene namjere. Dom nije zid, već prostor u kojem se prepoznaje i cijeni duša. Juša i Zainab zajedno su naučili da je istina osnova stabilnosti, a ljubav najjača kada je slobodna i iskrena. Njihova svakodnevica nije bila ispunjena velikim riječima, već preciznim gestama, pažnjom i poštovanjem – i u toj jednostavnosti otkrili su savršenu ljepotu života.
