Tata je pronašao novu porodicu. Mama je našla novog muža. Ja nisam dobio novu porodicu, niti novog tatu. U svemu tome ostao sam sam.
Danas mogu reći da sam dobro, ali bilo je puno više dana kad nisam bio dobro nego onih kad jesam. Sve je počelo mjesecima prije konačnog razvoda mojih roditelja, kada je atmosfera kod kuće postala nepodnošljiva. Kasnije su me često pitali da li je bilo nasilja u porodici. Nisam znao šta da odgovorim. Niko nikoga nije napao nožem, ako je to bilo pitanje, ali nožem se mogla rezati napetost koja je visila u vazduhu. Čak je bilo lakše kada su se svađali nego kada su satima ćutali i gledali jedno u drugo s prezirom.
- „Šta ti je?“, pitala bi me ponekad učiteljica. „Ništa“, odgovorio bih jer nisam znao kako da objasnim taj osjećaj koji me pritiskao u grudima. Imao sam devet godina. Prije toga sam s mamom volio igrati karte i ići na kafu s njom i njenim prijateljicama. Jedna od njih imala je sina, malo starijeg od mene, koji mi je tada bio uzor. S tatom sam uživao ići na utakmice – odveo me prvi put kad sam bio jako mali. Danas mi se oči napune suzama kada se toga sjetim. Vikendom smo svi zajedno išli na izlete. Nekada sam želio ostati kući i gledati crtane filmove, ali oni bi me izvukli iz kreveta, smijući se dok su me za noge nosili kroz hodnik. Te uspomene danas djeluju kao da pripadaju nekom drugom životu.
Onda je tata jednog dana samo otišao. Nije me čak ni pozdravio, samo je spakovao stvari i nestao. Mama je danima plakala i ponavljala da je tako bolje, da nas je ostavio zbog neke flundre. Nisam ni znao šta ta riječ znači. Tri mjeseca prošla su dok ga opet nisam vidio. Mrzio sam ga. Mrzio sam ga jer nije bio tu, jer me nije odveo na utakmice, jer je zbog njega mama plakala, jer se mjesecima prije odlaska svađao s njom, jer nas je napustio i ostavio me u tišini koja me gušila.
Mama je tvrdila da tata ne pita za mene, da sad ima novu porodicu. On je kasnije tvrdio da je pokušavao da me vidi, ali da je ona prijetila da će njegove poslovne papire, zbog kojih je mogao imati problema sa zakonom, poslati policiji ako se pojavi blizu kuće. To sam saznao tek mnogo kasnije. Ne znam šta je istina, ali u tim godinama to mi nije bilo važno, jer očito nisam bio važan ni jednom ni drugom.
- Kad me mama nakon nekoliko mjeseci pitala želim li vidjeti tatu za rođendan, bijesno sam rekao „Ne“. Ona je tada odahnula i rekla: „Dobro. Sumnjam da on i tebe želi vidjeti sada kad mu flundra nosi novo dijete.“ Te riječi odzvanjale su mi u ušima danima. Tada je u meni umrla i posljednja iskra nade da možda ipak nisam izdan.
Kad me Centar prisilio da ga vidim, borio sam se protiv toga svom snagom. Kada sam ga napokon ugledao, osjećao sam samo mržnju. Vikao sam na njega, govorio nešto o flundri i novom djetetu, i ne sjećam se više šta tačno. Poslije toga morao sam opet kod psihologa. Veče prije mama me pitala da li se sjećam kako me tata tukao. Ćutao sam. Sjećao sam se samo da sam znao dobiti „po guzi“ kada sam bio mali. Mama je pričala o jednoj situaciji kada me ošamario, i dodala još nekoliko. Nisam ih pamtio, ali činilo mi se da bi mogle biti istinite.
Sutradan, kada me psiholog pitao o tati, ispričao sam sve što sam znao – i ono što sam osjećao i ono što je mama pričala. O tati sam govorio najgore moguće stvari. O mami sam pričao sve najljepše uspomene. Nisam lagao, ali sam znao da te lijepe slike nisu više bile naša stvarnost. Čvrsto sam se držao za ono što smo nekad imali jer nisam imao snage da priznam da je to davno nestalo.
Sljedećih sedam godina proteklo je u borbama na sudovima, razgovorima sa socijalnim radnicama i psiholozima. U nekim periodima viđao sam oca, u nekima nisam. On nikada nije odustao, ali nikada se nije ni dovoljno borio. Kada sam mu na bratovom krštenju rekao da ne želim da bude tu, samo je tiho otišao. Na Fejsbuku sam vidio da vodi svog novog sina na utakmice – mene je ponekad zvao, ali lako je prihvatao moje „ne“. Prestao sam pratiti fudbal; sve mi je to postalo glupo i besmisleno.
Mama se preudala dok sam bio u trećem srednje. Tada je procvjetala i sve manje pričala o tati. Jednog dana mi je predložila da ga posjetim, a ja sam eksplodirao od bijesa. Mislio sam da me i ona sada napušta, izdaje naš savez izgrađen na mržnji prema njemu. Tada sam pukao i krenuo putem samouništenja. Završio sam na psihijatriji više puta i radio stvari zbog kojih me i danas progoni krivica. Otac se plašio i sve više povlačio. Mama je bila slomljena i govorila: „Kako mi to možeš raditi sad kad sam srećna?“
Spasio sam se tek kada sam se udaljio – od njih oboje. Od sebe nisam mogao.
Sada, godinama kasnije, imam pristojan odnos s oboje roditelja. Nismo bliski. Nikada nisu pokazali istinsku želju da budemo. Između nas su i dalje neizgovorene riječi, i dalje se nožem može rezati tišina koja nas guši. Na psihoterapiji pokušavam da razmrsim te niti. Oboje ih volim jer su moji roditelji. Prema ocu osjećam i krivicu i razočarenje. Nije se borio za mene. Prema majci osjećam sažaljenje jer je bila nezrela i ljutnju zbog štete koju mi je nanijela, možda nesvjesno.
Jednog dana želim da imam sina kojeg ću izvlačiti iz kreveta za izlete, voditi na utakmice i hraniti golubove na trgu, samo zato što je sunčan dan – ne zato što želim da izgovara ono što ja očekujem. U izboru njegove majke biće mi važno samo jedno: da bude osoba koja bi znala otići, ako do toga dođe, a da našem djetetu ne uništi život.
