Ajliš Holton ostala je upamćena kao jedina osoba u Irskoj koja je preživjela operaciju razdvajanja sijamskih bliznakinja.U nastavku članka donosimo vam njenu priču.
Njeno rođenje bilo je neobično i izazvalo je pažnju javnosti jer je na svijet došla sa dvije glave i jednim tijelom. Njena sestra, Kejti, bila je sijamska bliznakinja čija se glava nalazila na Ajlišinom tijelu, a njihova sudbina bila je neraskidivo povezana.
Njihova majka, Meri Holton, 22. avgusta 1988. godine saznala je da nosi sijamske bliznakinje. Samo dva dana kasnije rodile su se djevojčice koje su, iako su imale odvojene glave i vratove, dijelile jedno zajedničko tijelo. Njihova unutrašnja građa bila je kompleksna: svaka je imala svoje srce i pluća, ali su im organi u donjem dijelu trupa bili spojeni. Postojala je nada da bi, zahvaljujući dovoljno velikoj zajedničkoj jetri, jednog dana mogle živjeti zdravo.
Kao bebe, Ajliš i Kejti bile su radosne i pune života. Iako je Ajliš djelovala tiše i povučenije, Kejti je bila živahnija i stalno tražila pažnju. Neobično je bilo to što je Ajliš, uprkos boljem apetitu, bila manja od sestre. Njihovo djetinjstvo u tom jedinstvenom stanju bilo je ispunjeno osmijesima, ali i brojnim izazovima.
Kako su rasle, njihovi roditelji su počeli shvatati koliko će budućnost biti neizvjesna ako djevojčice ostanu spojene. Njihova povezanost im nije dopuštala da nauče hodati zajedno – koraci su im bili neusaglašeni, često bi padale i osjećale se frustrirano jer nisu uspijevale u jednostavnim pokretima. Već sa tri godine postalo je jasno da je za normalan razvoj neophodna operacija razdvajanja.
Roditelji, Meri i Lijam, nakon dugih razgovora sa ljekarima i mučnih nedoumica, odlučili su da djevojčice podvrgnu operaciji. U to vrijeme šanse za uspjeh procijenjene su na 70%, a cijeli tim stručnjaka predvođen profesorom Luisom Špicom uložio je sve napore da im omogući nezavisan život. Kako bi djevojčicama približili ono što ih očekuje, roditelji su koristili dvije lutke spojene čičkom, pokazujući im kako će izgledati razdvojene. Kejti je, kao starija i emocionalno zrelija, više razumjela ideju i zamišljala što bi radila kad bi bile odvojene, dok se Ajliš povlačila u sebe, ne želeći o tome mnogo razgovarati.
Operacija je izvedena 1992. godine i trajala je gotovo cijeli dan. Proglašena je uspješnom, no četiri dana kasnije dogodilo se neočekivano. Dok je Ajliš bila pod sedativima, njeni vitalni znakovi postali su nestabilni. Ljekari su vjerovali da je emocionalni šok zbog razdvajanja od sestre uzrokovao komplikacije koje su dovele do srčanog zastoja. Nažalost, Kejti nije preživjela operaciju.
Ajliš je preživjela, ali oporavak je bio dug i težak. Skoro četiri sedmice provela je na intenzivnoj njezi boreći se za život. Na njenom tijelu ostao je veliki ožiljak gdje je nekada bila spojena sa sestrom, a fizički bol bio je praćen emocionalnom prazninom. Dugo je odbijala da priča, zatvarala se u sebe i živjela u tišini. Kada su joj roditelji napokon saopštili da je Kejti preminula, izgledalo je kao da je već osjećala taj gubitak.
Četiri mjeseca kasnije Ajliš je napustila bolnicu, fizički osnažena ali emocionalno slomljena. Imala je jednu zakržljalu ruku i bila bez noge, ali se borila da izgradi svoj novi život. Sa šest godina otputovala je u Oklahomu gdje joj je postavljena vještačka noga, koju je iz ljubavi nazvala Kejti. Za šest sedmica naučila je hodati bez pratnje.
- Njeni roditelji su tada priznali da će se cijelog života kajati zbog odluke da je podvrgnu operaciji. Plašili su se da će Ajliš možda biti nesposobna da nastavi sama, a gubitak jedne kćerke bio je rana koja nikada nije zacijelila. Ipak, gledajući kako Ajliš raste u snažnu i odlučnu djevojčicu, pokušali su pronaći utjehu.
Osam godina nakon operacije, Ajliš je pokazivala nevjerovatnu otpornost. Bila je svjesna svega što joj se dogodilo i o tome je ponekad pričala. Njena majka je govorila: “Nikada joj nismo postavljali prepreke jer bi ih ona sama srušila.”
Roditelji su kasnije uložili žalbu na odluku suda koja je dozvolila operaciju. Smatrali su da nisu bili u potpunosti informisani o tome da će Kejti biti uklonjena kako bi se spasio život Ajliš. Njihova duboka religioznost i moralne dileme dodatno su otežavali prihvatanje onoga što se dogodilo.
Bez obzira na sve, Kejti nikada nije zaboravljena. Njena porodica redovno posjećuje njen grob, a Ajliš je nastavila živjeti koliko je moguće normalno, noseći u sebi sjećanje na sestru koja je bila neraskidivi dio nje.
