Kada je djevojčica izgubila majku sa samo deset godina, život joj se iz temelja promijenio. Majka joj je u testamentu ostavila više od 100.000 dolara, novac koji je trebao biti sačuvan za nju do trenutka kada postane punoljetna. Taj zadatak bio je povjeren ocu, koji je imao zakonsku i moralnu obavezu da se postara za tu ušteđevinu do njenog osamnaestog rođendana. Međutim, stvari nisu išle tim putem.
- Otac se, nedugo nakon smrti supruge, ponovo oženio. Sa novom partnerkom odlučio je da započne privatni biznis i kao početni kapital iskoristio je upravo novac koji je bio ostavljen njegovoj kćerki. Iako je tada još bila tinejdžerka, ona je jasno stavila do znanja da se ne slaže sa tim. Protivila se odluci jer je znala kome taj novac pripada. Ipak, otac je tvrdio da to radi “za dobrobit cijele porodice” i smatrao da će novac bolje poslužiti u biznisu nego da se “protraći” kada ga ona bude mogla sama koristiti.
Kada je konačno postala punoljetna i napustila očev dom, njihov odnos bio je već potpuno narušen. Nije mogla da oprosti to što su joj oduzeli ono što joj zakonski pripada. Počela je samostalno da istražuje načine kako da vrati svoj novac. Uz podršku rodbine s majčine strane, ali i dijela članova očeve porodice, odlučila je da pokrene tužbu protiv oca.
Neki članovi porodice nisu odobravali tu odluku. Smatrali su da bi trebalo da uzme u obzir da otac sada ima novu djecu i da bi gubitak biznisa mogao da im nanese štetu. Govorili su joj da će uništiti egzistenciju nedužne djece, koja su tehnički njena braća i sestre. Ipak, ona nije bila spremna da zaboravi nepravdu.
Nije ju bilo briga za finansijsku sigurnost porodice koja je profitirala od novca koji je pripadao njoj. Bila je svjesna da je otac imao mnogo prilika da učini pravu stvar, ali je odlučio drugačije. Tužba je pokrenuta, iako se otac branio tvrdnjom da novac više ne postoji. Ipak, sud je presudio u njenu korist.
- Kako bi nadoknadio štetu, otac je bio primoran da proda firmu koju je pokrenuo, a pored toga je morao da dio duga isplati iz svoje lične zarade. Time su praktično ostali bez poslovnog prihoda i značajnog dijela svojih uštedjevina.
Bez obzira na posljedice, nije osjećala ni trunku griže savjesti. Smatrala je da se samo borila za ono što je s pravom bilo njeno i da nema mjesta za pomirenje. Nije željela obnovu odnosa jer je, kako je rekla, otac učinio sve da joj oduzme ono što joj je majka ostavila da joj osigura budućnost. Umjesto toga, potrošio je taj novac na izgradnju novog života sa drugom ženom.
Tužilo ju je što su neki članovi porodice pokušali da je predstave kao bezosjećajnu osobu koja uništava tuđe živote. Pitali su je kako može mirno da spava kada zna da je nanijela štetu djeci koja nisu imala nikakve veze sa lošim odlukama svojih roditelja. Ipak, ona nije željela da snosi odgovornost za posljedice tuđih postupaka.
Tvrdi da nije kaznila djecu, već je samo željela pravdu. Njen stav je bio jasan — nije joj bilo stalo do mišljenja onih koji su tolerisali ili opravdavali krađu njenog nasljedstva. Osjećala je da bi time samo opravdala nepravdu koja joj je nanesena. Odricanje od novca bi značilo da prihvata da njena majčina volja i želje nemaju vrijednost.
Danas, kada pogleda unazad, nema žaljenja. Smatra da je uradila ono što je morala, da zaštiti sebe i dostojanstvo svoje majke. Pomirenje sa ocem nikada nije bilo opcija. Za nju, taj odnos je zauvijek izgubljen — ne zbog tužbe, već zbog toga što ju je izdao čovjek kojem je trebalo najviše da vjeruje.
