Na dan Sakibove inauguracije na velikoj njemačkoj izložbi automobila, ukazala mu se neočekivana prilika. Pred njim se pojavilo japansko izaslanstvo, a njihovo zanimanje za automobile završilo je spektakularno – prodao im je ukupno deset vozila. To je bio početak dana koji je, iako uspješan, Sakib nije ni slutio da će biti nadmašen već sljedećeg jutra.
Naime, sutradan se pojavila nova grupa posjetitelja – ljudi arapskog porijekla. Došli su s osmijehom, u dobrom raspoloženju, i iznenadili Sakiba nesvakidašnjim gestom: poklonili su mu čak petnaest automobila. Taj čin nije samo iznenadio Sakiba, nego i sve prisutne.
Šef je bio tamo i vidio sve vlastitim očima, ali činilo se da mu je bilo teško shvatiti kako se to uopće dogodilo. Prišao je Sakibu s ozbiljnim izrazom lica i pitao:
— Zaboga, kako uspijevaš prodati automobile na ovako nekonvencionalan način?
Sakib se nasmiješio, zadržavajući samopouzdanje. Objasnio je da njegove međunarodne veze i ugled sežu daleko prije nego što je kročio na ovu izložbu. Poznaje ga mnogo ljudi širom svijeta – od poslovnih partnera do važnih ličnosti, uključujući i samog Papu. S njim, tvrdio je, održava prijateljski i srdačan odnos.
Potom je dodao kako umjesto da se fokusira na kritike, vjeruje u otvoren način razmišljanja i spremnost da se saslušaju ideje drugih. Onda je iznio prijedlog koji je sve zatekao: spreman je uložiti 10.000 eura u okladu da, ako njegov šef ode u Vatikan, imat će priliku vidjeti ga kako se lično susreće s Papom.
Prema Sakibu, prilika se ukazala odmah jer su već postojali planovi za putovanje u Vatikan, a šef je već bio obaviješten o tome.
Kada su stigli, scena je bila upečatljiva. Sakib i njegov otac pojavili su se na papinskom balkonu, pružajući jasan znak bliskog poznanstva. Sakib je, stojeći tik uz Papu, mahao ljudima ispod, a među njima je bio i njegov šef. Bio je to trenutak koji je teško osporiti – dokaz da Sakib govori istinu.
Međutim, dok su ljudi na trgu posmatrali, šef je odjednom izgubio svijest. Sakib je odmah reagirao: potrčao prema njemu, polio ga vodom i zabrinuto pitao što se dogodilo. Nakon što je došao k sebi, šef je, još uvijek zbunjen, tiho izgovorio riječi koje su svima ostale urezane u pamćenje:
— Wako – nako…
Kasnije se ispostavilo da je razlog njegovog šoka bio još bizarniji nego što su prisutni pretpostavljali. Dok je stajao na trgu, nepoznata osoba mu je prišla i upitala:
— Ko je onaj čovjek koji stoji na balkonu, maše pored Sakiba i izaziva toliku pažnju?
To pitanje potpuno je preokrenulo situaciju. Šef, koji je do tada vjerovao da će najveće iznenađenje biti što njegov zaposlenik poznaje Papu, odjednom je shvatio da možda cijela priča ima još dublje slojeve. Neko je postavio pitanje koje je narušilo savršen niz događaja i bacilo sjenu sumnje nad ono što se činilo besprijekornim napretkom.
I tako je dan, koji je započeo kao obična poslovna prilika i pretvorio se u niz nevjerojatnih susreta, završio u ozračju neizvjesnosti. Sakib je i dalje stajao mirno, uvjeren u svoje veze i vještine, dok su drugi pokušavali shvatiti koliko zapravo još toga krije iza svog osmijeha
