BONUS TEKST
U ovom životu, sve se nekako smjenjuje – od radosti do tuge, od sjaja do tišine. Kad neko drag ode, svijet ne stane, ali se srce nehotice povuče u svoj kut, tražeći način da preživi bol. Tako je i sa Aleksandrom Popović, kćerkom preminulog Saše Popovića, koja se povukla iz javnosti nakon očeve smrti. Nakon četrdeset dana tuge, tiho i bez riječi, podijelila je trenutak koji je mnogima razgalio dušu.
Nakon odlaska njenog oca, poznatog muzičkog producenta i jednog od simbola domaće estrade, Aleksandra je odlučila potpuno se skloniti iz javnog života. Nije više bila aktivna na društvenim mrežama, nije davala izjave niti dijelila svoje emocije – jednostavno, nestala je iz očiju javnosti, tražeći mir i snagu da nastavi dalje bez čovjeka koji joj je bio stub, oslonac i najveći prijatelj.
U danima koji su slijedili poslije sahrane, tišina je bila njeno utočište. No, sada, nakon četrdesetodnevnog pomena, osjetila je potrebu da, makar i tiho, pokaže djelić onoga što osjeća. Objavila je emotivan snimak iz porodične vile na Bežanijskoj kosi, koja je bila dom, ali sada i svojevrsno mjesto sjećanja i tuge. Snimak je nastao u njenoj spavaćoj sobi, a u kadru je bio njen pas, koji mirno spava pored nje.
Taj prizor, bez ijedne izgovorene riječi, rekao je sve. Pas, vjeran saputnik, očito joj pruža veliku utjehu i emotivnu podršku u najtežim danima koje čovjek može doživjeti – danima kada pokušava naučiti kako živjeti bez oca. Njihova tiha bliskost, spokoj u njegovom prisustvu, bila je poruka koja je dotakla mnoge. U tom jednostavnom kadru oslikana je ljubav, gubitak, ali i snaga da se nastavi dalje, korak po korak, uz nekoga ko ne pita, ne traži, ali jednostavno – tu je.
Iako se Aleksandra nije obratila riječima, njena objava nosila je težinu iskrene tuge, ali i zahvalnosti. Neki trenuci, baš poput tog snimka, govore više od hiljadu riječi. Ljudi koji su ga vidjeli nisu ostali ravnodušni. Mnogi su komentarisali kako se upravo u tom prizoru vidi sva težina njenog bola, ali i ljepota odnosa čovjeka i psa, gdje on postaje tihi čuvar tuge.
Podsjetimo se, na četrdesetodnevni pomen njenog oca, prva je na Novo bežanijsko groblje stigla njegova supruga Suzana sa djecom, a za njima i njegova sestra. Tada se, uprkos velikom broju ljudi koji su u godinama života bili uz Sašu Popovića, na pomenu pojavila samo nekolicina estradnih ličnosti. Među njima su bile samo dvije pjevačice koje su karijeru počele upravo zahvaljujući njemu – kroz Zvezde Granda, projekat koji je obilježio muzičku scenu Balkana.
Ovaj podatak je mnogima zapeo za oko – jer očekivalo se da će više pjevača, koje je Saša godinama podržavao i stvarao, doći da mu odaju počast. No, to se nije dogodilo. Možda to najbolje govori o tome kako, na kraju, u tužnim danima ostanu samo najbliži – oni koji su istinski voljeli i koje boli.
Upravo u toj atmosferi tuge, tišine i razmišljanja o svemu što ostaje kad nas dragi ljudi napuste, Aleksandra se oglasila – ne riječima, nego djelom. I to djelom koje je bilo dovoljno da podstakne emociju, raznježi i podsjeti koliko su trenuci tihe bliskosti važni u procesu tugovanja.
Ona nije tražila sažaljenje, niti je željela da privuče pažnju. Samo je podijelila mrvicu svoje svakodnevice, koju sada ispunjava tišina, tuga, i jedno toplo pseće prisustvo koje joj daje osjećaj sigurnosti. I dok svijet ide dalje, njen mali svijet se još uvijek traži, pokušavajući pronaći smisao bez oca koji joj je bio sve.
Taj snimak iz porodične kuće, gdje se i dalje čuju sjećanja, gdje svaki kut nosi trag njegovog prisustva, bio je Aleksandrin tihi vapaj, ali i pokazatelj da ljubav nikada ne umire – samo se pretvori u sjećanje, tiho kao šapat, ali dovoljno glasno da se nikad ne zaboravi.
U narednim danima, ostaje da se vidi da li će Aleksandra pronaći snagu da se vrati u javni život, ili će nastaviti da svoj mir traži daleko od reflektora. Jedno je sigurno – njen gest ostavio je dubok trag i podsjetio sve nas da su emocije često najiskrenije kada su tihe.
