U današnjem članku želim podijeliti priču koja me je natjerala da zastanem i zapitam se koliko često ljudi zaborave korijene iz kojih su ponikli. Dok pišem ove redove, osjećam se kao da otvaram prozor u jednu tihu, ali snažnu istinu o tome šta znači uspjeti i šta znači zaboraviti onoga ko ti je put tim uspjehom izgradio.
Milan je, barem spolja, bio čovjek koji je uspio. Od dječaka koji je nekada trčao blatnjavim seoskim putevima, izgradio je karijeru direktora marketinga u velikoj kompaniji u Beogradu. Nosio je odijela šivena po mjeri, govorio uglađeno, kretao se među elitom kao da joj je pripadao oduvijek. Što se tiče njegove prošlosti, trudio se da je obriše – tiho, pažljivo, sloj po sloj. A u toj prošlosti nalazila se njegova baka, Stana, žena koja ga je odgojila nakon što je ostao siroče.
Stana je bila sve ono što Milan danas nije želio da bude: jednostavna, zemljana, skromna. Njene su ruke bile tvrdе i žuljevite, lice izborano od vjetra i sunca, a odjeća skromna i iznošena. Nije znala šta je bonton, kako se služi vino, niti koje viljuške stoje lijevo ili desno na svečanoj večeri. Ali je znala najvažnije – kako od ničega napraviti čovjeka. Dvadeset je godina prodavala sir, jaja i kajmak na pijaci kako bi Milanu platila školovanje, knjige i stan. Često mu je govorila: “Uči, sine. Radi za život koji će biti bolji od mog.”
Kad je Milan zaprosio Ivu, kćerku poznatog diplomate, Stana je bila presretna. Izvukla je iz starog sanduka materijal koji je čuvala za “neku veliku priliku” i počela šiti haljinu za svadbu. Međutim, nekoliko dana prije venčanja, Milan se pojavio pred njenom ruiniranom kapijom u sjajnom crnom automobilu. Stana je istrčala, brišući ruke o kecelju, ozarena što vidi unuka. Ali Milan nije ušao ni da sjedne, niti da proba pitu koju mu je spremila. Došao je s namjerom koja joj je već na prvi pogled slomila srce.
- Hladnim glasom objasnio joj je da na vjenčanju neće biti mjesta za nju. Govorio o ministrima, ambasadorima, o svijetu kojem ona “ne pripada”. Na kraju je izgovorio i ono što ju je zaboljelo više od svega – da ga je sramota nje, njenih ruku, njenog govora, njene nošnje, njenog dvorišta. Dao joj je kovertu s novcem i zamolio da “kaže u selu da je bolesna”, kako bi opravdanje bilo uvjerljivo. Ona je samo stajala, nijema, gledajući u kovertu, a estaklina linija između ljubavi i bola u njenim očima govorila je sve.
Dan svadbe bio je sve ono čime se Milan ponosio: luksuz, muzika, kristalni lusteri, pedesetak stolova punih uglednih zvanica. Bio je savršeno ispeglan, nasmiješen, ubijeđen da je stvorio svet bez mrlja. Međutim, samo jedna figura bila je dovoljna da sva ta slika popuca.
Dok je večera tekla, na ulazu u salu nastao je šum. Gosti su se okretali, konobari pokušavali nekoga zaustaviti. A onda se pojavila Stana. Nije došla u haljini koju je šila – došla je u svojoj narodnoj nošnji, staroj pedeset godina. Uspravna, dostojanstvena, sa drvenom kutijom u rukama, kročila je kroz salu kao da prolazi kroz vlastito dvorište. Niko se nije usudio da je zaustavi.
Pred mladenački sto, pred samim Milanom, zastala je tiho, ali čvrsto. Milan je osjetio kako mu se stomak steže. Očekivao je scenu, ali Stana nije došla da viče.
Došla je da vrati dug.
- Spustila je kutiju na sto i otvorila je. Umjesto zlata i dragulja koje su zvanice možda očekivale, unutra su bile stare sveske, u kojima je Milan kao mali učio slova, priznanice sa pijace, zgužvane i izbledele, i mali dečji opanci, njegovi prvi u životu. Jedan po jedan, pred svima, Stana je pokazivala papire na kojima su bili tragovi njenog života: ranojutarnje pijace, dani provedenи pod kišom, zarada koju je skupljala dinar po dinar da bi njemu dala budućnost.
Onda je podigla svoje žuljevite ruke i rekla glasom koji je parao tišinu: “Evo ruku koje te nisu nikad izdale. Rekao si da te je sramota. Ako je tebe sramota mene, onda sam ja pogriješila u tome što sam te odgojila.”
Zatim je izvadila kovertu koju joj je dao. Vratila mu je, kao da vraća nešto otrovno. Rekla mu je da joj njegov novac ne treba, da svoje mjesto na zemlji već ima – a da će on morati pronaći način da kupi ono što mu nedostaje: obraz.
Zatim se okrenula ka Ivi, zaželila joj sreću i tiho upozorila da se čuva čovjeka koji se stidi žene koja ga je hranila hljebom.
Dok je Stana izlazila iz sale, dvorana je ostala u potpunoj tišini. Iva je skinula prsten i položila ga na sto. A Milan je ostao sam, okružen luksuzom koji više nije imao nikakvu vrijednost, shvatajući da je u pokušaju da se vine u visine – odrezao korjene koji su ga držali.
I izgubio oba srca koja su ga voljela bezuslovno
