Prvi susret sa porodicom mog zaručnika bio je trenutak kojem sam se radovala, ali i od kojeg sam strepjela. Željela sam da sve prođe savršeno – da ostavim dobar utisak, da budem prijatna i nasmijana. Satima sam birala odjeću, sređivala kosu i pažljivo nanosila šminku. Za mene šminka nikada nije bila samo ukras, već i štit, način da se osjećam sigurno i da prikrijem ono što ne želim da svi vide.
- Večera je počela prijatno. Njegova porodica je bila ljubazna, atmosfera je bila opuštena i činilo mi se da sam uspjela da pobijedim početnu nervozu. A onda se sve promijenilo jednim komentarom. Njegova majka me pogledala i rekla hladnim tonom:
„Lijepa si, ali nisam očekivala toliko šminke.“
Nisam imala vremena da se snađem, jer se odmah nadovezala njegova tetka:
„Da, i ja sam mislila da ćeš izgledati prirodnije.“
Te riječi, izgovorene gotovo nehajno, pogodile su me pravo u srce. Nasmejala sam se nervozno, pokušavajući da djelujem kao da me to ne dotiče, ali unutra sam bila potpuno slomljena. Izvinila sam se i otišla u toalet, boreći se da zadržim suze.
Ono što oni nisu znali – i što nisu mogli znati – bio je pravi razlog zašto nosim šminku. Kao dijete, doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću. Ožiljci koje sam zadobila na licu i vratu ostali su zauvek. Oni su podsjetnik na bol i strah, ali i rana koja nikada u potpunosti ne zarasta. Ljudi su često znali postavljati pitanja ili buljiti, a ja sam naučila da se sakrijem iza pudera i sjenki. Šminka je za mene bila mnogo više od estetike – bila je moj oklop, moj način da se osjećam kao svi ostali.
Gledajući svoj odraz u ogledalu, osjetila sam kako mi se nešto lomi unutra. Njihova očekivanja da izgledam „prirodnije“ odjednom su mi zvučala kao osuda, kao da moj trud da izgledam dostojanstveno nije dovoljan. I tada sam donijela odluku. Ako žele prirodno – dat ću im prirodno. Skinula sam šminku, sloj po sloj, dok nisu ostali samo moji ožiljci. Pogledala sam sebe bez filtera, bez zaštite. Bilo je bolno, ali i oslobađajuće.
Kada sam se vratila za sto, nastala je tišina. Njegova majka je problijedjela, tetka je spustila pogled. Ja sam ih gledala pravo u oči i mirno rekla:
„Evo me. Prirodno. Baš onako kako ste željeli.“
Niko ništa nije odgovorio. Tišina je govorila više od riječi. Tada sam se okrenula prema svom zaručniku i tiho, ali odlučno rekla:
„Hoću da idem. Sada.“
- Put kući bio je težak. U automobilu nije bilo razgovora, samo napetost koja se mogla rezati nožem. Kada smo konačno stigli, suočio me je rečenicom koja me pogodila dublje od bilo čega što su rekli njegovi roditelji:
„Pretjerala si. Osramotila si me. Njihovi komentari nisu bili zlonamjerni.“
Te riječi su me slomile. Umjesto da bude moj oslonac, on je stao na stranu onih koji su me povrijedili. Umjesto da shvati koliko me bole površni sudovi i koliko truda ulažem da sakrijem rane iz prošlosti, on je odabrao da zaštiti njih.
U tom trenutku, sve se promijenilo. Po prvi put sam se ozbiljno zapitala – da li želim da se vežem za porodicu koja tako lako osuđuje, koja gleda samo površinu, ne znajući ništa o onome što stoji iza nje? Još važnije, da li želim da život provedem sa čovjekom koji u presudnim trenucima ne stoji uz mene, već me ostavlja samu da se borim sa bolom?
Te večeri, dok sam ležala budna i razmišljala, u meni su se rađale sumnje. Ljubav je bila tu, ali ljubav nije dovoljna ako nema podrške i razumijevanja. U životu će biti još mnogo težih trenutaka, i šta ako se on opet povuče, ako opet izabere njih, a ne mene?
Shvatila sam da se pitanje ne odnosi samo na jedan ružan komentar ili jednu neprijatnu večeru. Radilo se o mom životu, o mojoj budućnosti i o tome mogu li računati na partnera koji će stati uz mene kad je najteže.
Prvi put sam priznala sebi ono čega sam se potajno plašila – možda ovo nije priča kojoj želim da dam svoj „da“.
