U jednom gragu Rusije krije se jedna priča koja šokira,,mjesto gdje je živio bilo je zatrpano raznim stvarima među kojima su se i nalazile lutke.Međutimj niko nije slutio šta se krije iza tih lutaka…
U Nižnjem Novgorodu, ruskom gradu koji se ponosio bogatom istorijom, jedan nesvakidašnji i zastrašujući događaj bio je skriven iza stare kuće čija je fasada bila gotovo u potpunosti raspadnuta. Za komšije, Anatolij Moskvin je bio samo briljantan akademik, osoba koja je uživala u istraživanju pogrebnih običaja i rituala, govoreći više od desetak jezika. Iako je bio povučen, njegovo interesovanje za groblja i smrt nije bilo ništa više od akademske radoznalosti. Stan u kojem je živeo bio je pretrpan raznim predmetima, među kojima su se nalazile figurine koje su ličile na antičke lutke. Međutim, niko nije ni slutio da iza tih „lutaka“ leži nešto daleko mračnije i jezivije.
Te figurine zapravo nisu bile od porcelana, kako su mnogi mislili. Bile su to konzervirane leševe devojčica koje je Moskvin iskopao sa groblja. Njegova opsesija mrtvim telima i grobovima počela je skoro deceniju pre nego što je otkrivena. Moskvin je redovno posećivao groblja pod okriljem noći, birajući grobove devojčica koje su preminule u mladosti. Iskopavao je njihove posmrtne ostatke, pažljivo sušeći njihove telesne ostatke mešavinom soli i sode bikarbone, kako bi ih sačuvao od propadanja. Nakon što bi ih očistio, punio bi njihove šuplje oblike različitim materijalima, poput krpa, kako bi im vratio prirodan oblik.
Za njega, to nisu bili samo leševi. Moskvin ih je oblačio u haljine, postavljao im perike, čarape i muzičke kutije koje je umetao u njihove torzove. Njegovo ponašanje postajalo je sve bizarnije jer je povremeno umetao dugmadi ili staklene oči u njihove očne duplje, stvarajući iluziju života. Po stanu, ove neobične figure bile su postavljene u razne pozicije – neke su sedele na stolicama, druge ležale na krevetima, a ponekad su bile postavljene oko stola, kao da učestvuju u svakodnevnom životu.
- Za Anatolija Moskvina, ove devojčice nisu bile samo mrtve figure, već su postale pravi prijatelji. Verovao je da ih spasava od hladnoće smrti, te ih je tretirao kao svoje najbliže, slavivši njihove rođendane, razgovarajući s njima svakodnevno, pa čak i gledajući s njima crtane filmove. U dubokom stanju zablude, Moskvin je bio uveren da je njihovim očajnim dušama doneo utehu, misleći da ih je spasio od zaborava i hladne smrti.
Međutim, istina je otkrivena tek 2011. godine, kada su se Moskvinovi roditelji, nakon odmora, vratili u svoj dom i zatekli užasan prizor. Našli su svog sina kako se ponaša prema tim “lutkama” kao da su stvarni ljudi, okružen razorenim telima devojčica. U šoku, pozvali su policiju. Nakon dolaska vlasti, snimci iz stana zapanjili su ceo svet – redovi raspadnutih tela devojčica, postavljenih na način koji je podsećao na postavku grotesknih lutaka.
Moskvin je potpuno nepokajan tvrdio da su ga devojčice molile da ih spasi od smrti, a on je samo ispunjavao njihove želje. Ovaj bizarni slučaj izazvao je duboko saosećanje i šok kod svih koji su saznali o njemu, a sam Moskvin proglašen je mentalno nesposobnim da se suoči sa optužbama pred sudom. Zbog svog stanja, bio je smešten u psihijatrijsku ustanovu, gde je ostao do danas.
Ovaj slučaj je postao jeziv podsetnik na to kako ludilo može nositi masku intelektualnog genija. Iako je Moskvin bio cenjen kao stručnjak za pogrebne rituale i lingvistiku, njegova mračna opsesija grobovima i mrtvim telima razotkrila je duboku i neobjašnjivu zabludu koja je nadmašivala bilo koju racionalnu logiku
