Vedrana Rudan je definitivno osoba, koja je uvijek opasna kada se oglasi u medijima. Kada na nekoga ima pik, definitivno mu nema spasa, i ona ga oplete punom mjerom, nekada čak koristeći i psovke i teške riječi….
U svojoj posljednjoj kolumni Vedrana Rudan otvorila je priču o svojoj osobnoj borbi protiv raka, ali i raznim predrasudama s kojima se suočavaju mnoge opterećene žene. Imati rak stalno je prisutan u vašim mislima. razumijem! razumijem! RAZUMIJEM! Bitno je usredotočiti se na pozitivnost, kloniti se misli o raku i umjesto toga razmatrati lijepe aspekte života. Što čini ove lijepe aspekte?
Penziju od 460 eura, gdje ti lijekovi koštaju 100 eura, a pregled 640 eura? Pronalazite radost u tome što imate muža koji pleše oko vas, nesvjesni da postoji samo jedna misao koja vam okupira um? Danas sam preko interneta kupila jaknu za 32 eura u veličini L; Izgubio sam deset kilograma — računa li se to kao nešto lijepo? A što ako… Naišao sam na poznatog novinara koji radosno tvrdi da su nam djeca najveća radost i bit života. A kada razmišljam o vlastitom djetetu, pitam se: je li moj život ikada uistinu imao smisla? Čini se da nije. Jesam li učinio sve što sam mogao da ga podržim na svakom koraku? vjerujem da jesam.
Ipak, to moje dijete, koje volim, ne može odvojiti ni petnaestak minuta da me dođe vidjeti u četiri mjeseca moje bolesti?! Da budem potpuno iskren, čini li me to tužnim? Da budem potpuno iskren, ne. A telefonski poziv je oblik sastanka. Prijatelj mi je predložio da odem kod psihijatra i pokušam. Psihijatar? Nikada ga prije nisam posjetio; možda mi nije dobro. Čini se da se svi ovih dana osjećaju depresivno. Ako se sada neću tako osjećati, kada ću? Pretpostavljam da ću uzeti neke lijekove i pronaći sreću. Zaboravi. Psihijatar je izjavio: “Vi niste depresivni.” “U čemu je problem?”
Odgovorio sam: “Nedostaje mi motivacije da bilo što učinim. Dane provodim ležeći, pretirano gledajući serije, čitajući knjige i povremeno šokirano bacajući pogled na kaos koji me okružuje.” “Zašto je to važno? Kome trebate odgovarati? Ako sada ne slijedite ono što želite, kada ćete?” “Odrasla sam u strogom okruženju, gdje je moj otac očekivao da će naći knjige raširene po stoliću za kavu u dnevnoj sobi, lijekove na radnom stolu i sudoper pun posuđa koje bi moj suprug stavio u perilicu posuđa, iako sam ja mogla također…”
- “Uvjeravam te, tvoj tata, tvoja mama i svi drugi koji su uključeni nikada se neće pojaviti na tvojim vratima i izraziti ljutnju zbog nereda. Oni su samo glasovi u tvom umu koje trebaš odbaciti. . “Policija?” “Vedrana, imamo internalizirane glasove autoriteta koji nam govore kako da se ponašamo ‘ispravno’. Treba ih zanemariti”, iako on nije upotrijebio riječ “zanemaren”, jer je džentlmen. “Što te još muči?” “Dijete. Ali to je izvan rješenja… Podijelio sam s njim pojedinosti. “Kako mogu pobjeći iz ove situacije?” upita on. “To je jednostavno. Ne možete promijeniti svoje dijete, ni sada ni ikada, ali možete promijeniti vlastitu perspektivu.
Prihvatite stvari onakvima kakve jesu, ublažite svoje reakcije i suočite se s vlastitim narcizmom. Prestanite si govoriti kako bi se to meni moglo dogoditi , meni, meni se to dogodilo, i ti moraš odlučiti na svoj način, ili odlučiti da ne govoriš uopće, nemoj se baviti prošlošću ili tražiti pogreške u vašim izborima. Izbjegavajte stalno vraćanje starih sjećanja. – Stalno mi je na umu rak. “Zašto?” Kakvo pitanje koje navodi na razmišljanje. “Zato što je brutalan, zato što su šanse za preživljavanje minimalne, zato što želim živjeti…” “Biste li se osjećali zadovoljnije da imate ‘bolju’ vrstu raka, onu s 95% stopom izlječenja?”
“Da, osjećao bih se zadovoljnije.” “I ne bi vam palo na pamet da ste možda dio tih 5%? Jutros sam se zatekao zavaljen u fotelji, zadubljen u seriju o dva brata koji su ubili svoje grozne roditelje; ostaju zatvoreni. Želim njihovo oslobađanje. Otvorila sam limenu kutiju u kojoj su se nalazile bombone u obliku badema, dar prijatelja iz Pariza, dok me mačka gledala tražeći kekse. Okruživao me kaos, ali mir je bio u mojoj duši. Možda ću se na kraju pridružiti tim 0,00001%? Moja oštra majka mi se obratila govoreći: “Kćeri moja, uvijek si bila glupa.” Kao odgovor, odgovorio sam: “Jebi se, policajče”, prisjetivši se savjeta koji mi je podijelio moj prijatelj psiholog.
