Vedrana Rudan od kako je objavila da se bori sa tumorom, još uvijek toliko se ne pojavljuje u medijima, što je legitimna, i sasvim normalna stvar. Slijedi i njeno posljednje obraćanje medijima, o tome, kako se bori sa ovom teškom dijagnozom..
U svom nedavnom članku Vedrana Rudan otvorila je priču o svojoj osobnoj borbi protiv raka, ali i raznim predrasudama s kojima se suočavaju mnoge opterećene žene. Rak može biti stalno prisutan u vašim mislima. razumijem! razumijem! RAZUMIJEM! Fokus mora biti na pozitivnim mislima, ne na raku, već na lijepim aspektima života. Dakle, što se kvalificira kao lijepo? Penzija 460 eura, a vaši lijekovi koštaju 100 eura, a pregled 640 eura? Pronalazite radost u tome što imate muža koji je živahan oko vas, nesvjestan da vam samo jedna misao zaokuplja um? Danas sam preko interneta kupila jaknu za 32 eura u veličini L, smršavila sam deset kilograma – računa li se to kao nešto lijepo?
A što ako… Naišao sam na izjavu jednog uglednog novinara koji radosno tvrdi da su nam djeca najveća radost i smisao postojanja. Razmišljajući o vlastitom djetetu, ne mogu a da se ne zapitam: je li moj život ikada uistinu imao smisla? Čini se da nije. Jesam li učinio sve što sam mogao da ga podržim na svakom koraku? vjerujem da jesam. Pa ipak, to moje dijete, koje volim, ne može odvojiti ni petnaestak minuta da dođe kod mene u četiri mjeseca moje bolesti?! Da budem potpuno iskren, čini li me to tužnim? Da budem potpuno iskren, ne. A telefonski poziv jednako je dobar kao i posjet. Prijatelj mi je predložio da posjetim psihijatra i pokušam. Psihijatar? Nikad prije nisam tražio pomoć od nekoga. Možda nešto nije u redu sa mnom.
Čini se da se ovih dana svi osjećaju potišteno; ako se sada neću ovako osjećati, kada ću? Pretpostavljam da ću uzeti neke lijekove i pronaći sreću. Psihijatar mi je rekao da nisam depresivan. “Što te muči?” upita on. “Nedostaje mi motivacije za bilo što. Dane provodim ležeći, gledajući serije, čitajući knjige i povremeno užasnuto pogledavajući kaos koji me okružuje.” “Zašto je to važno? Kome moraš odgovarati? Ako sada ne slijedite ono što želite, kada ćete?” ”
Odrasla sam u strogom okruženju, gdje bi moj tata primijetio knjige raširene po stoliću za kavu u dnevnoj sobi, lijekove na stolu i sudoper prepun posuđa koje bi moj suprug na kraju stavio u perilicu, iako sam ja mogla učini to i ti…” “Uvjeravam te, tvoj tata, tvoja mama i svi drugi u tvom životu nikada se neće pojaviti na tvojim vratima i izraziti bijes zbog nereda. Oni su samo glasovi u tvojoj glavi koje trebaš odbaciti… “Policija?” “Vedrana, imamo službenike u našim glavama koji nam govore kako da se ponašamo “pristojno”.
Treba ih zanemariti”, iako nije upotrijebio riječ “zanemareno”; on je ipak gospodin. “Što te još muči?” “Dijete. Ali to je izvan rješenja… Podijelio sam s njim pojedinosti. “Kako mogu pobjeći od ove priče?” upita on. “Jednostavno je. Ne možete promijeniti svoje dijete, ni sada ni ikada, ali možete transformirati sebe. Priznajte situaciju kakva jest, smanjite svoje reakcije i suočite se s vlastitim narcizmom. Prestanite si govoriti kako se ovo moglo dogoditi meni, meni , do MENE?
To se dogodilo i morate odlučiti kako želite postupiti ili uopće ne pokušavati da se vratite u prošlost. Gotovo je. Prestanite stalno vrtjeti stare filmove.” “Rak mi stalno okupira misli.” “Zašto?” Kakvo pitanje koje navodi na razmišljanje. “To je zato što je brutalan, zato što su stope preživljavanja niske i zato što imam želju živjeti…” “Biste li se osjećali zadovoljnije da se nosite s ‘boljom’ vrstom raka, onom s 95% stopom izlječenja ?” “Da, osjećao bih se zadovoljnije.” “I ne bi vam palo na pamet da ste možda dio tih 5%?
