KRATKA PRIČA ZA USVJETLJANJE NOĆI
U povijesnom selu smještenom na obronku planine, gdje su zime bile oštre, a ljeta preplavljena mirisom borovine i lavande, živjela je Emilia, mlada žena koja čezne za ljubavlju koja je nadilazila svakodnevicu. Iako se njezina obitelj generacijama bavila uzgojem stoke, Emilia je osjetila da se njezina istinska strast proteže izvan monotonog ciklusa svakodnevnog života.
Poznata po svom zadivljujućem izgledu, Emilia je imala dugu crnu kosu i oči koje su sjajile poput zvijezda na pozadini noćnog neba. Često bi provodila večeri uz rijeku, smještena na stijeni dok je gledala u kristalno čistu vodu koja se slijevala s planine. Ispod neba prepunog zvijezda, zamišljala je nekoga tko će doći i promijeniti njezin život.
Iako su brojni mladići iz sela nastojali osvojiti njezino srce, Emilia je uvijek osjećala da je njezina sudbina povezana s neobičnom osobom koju još nije upoznala. Jednog dana, dok je u šumi tražila ljekovito bilje, naletjela je na ozlijeđenog stranca. Bio je stranac, prepoznatljiv po svijetloj kosi i smaragdnim očima. Odjeća mu je bila pohabana, a lice mu je imalo tragove prašine i znoja.
Unatoč iznenađenju, Emilijina ljubaznost natjerala ju je da ostane. Odjurila je do obližnjeg izvora po vodu, planirajući sanirati ozljedu na njegovoj nozi. Čovjek je tiho zastenjao izrazio svoju zahvalnost, a kad su im se pogledi susreli, Emilijino je srce ubrzalo. “Možete li mi reći svoje ime?” tiho je upitala dok je njegovala ranu. “Zovem se Alexander”, tiho je odgovorio, pokušavajući se nasmijati kroz bol. „Ja sam putnik koji je izgubio put u šumi, nesiguran hoću li ikada pronaći put do slobode.
Emilia se o njemu brinula cijelu noć, odvela ga u svoj dom gdje ga je njezina obitelj dočekala s iskrenom toplinom i gostoprimstvom, postavljajući mu nekoliko pitanja. Tijekom nekoliko dana Alexander se postupno počeo oporavljati dok je boravio s njima. Unatoč atmosferi tajanstvenosti koja je okruživala njegovu priču, njegova dobrota, mudrost i duboki mir vidljivi u njegovu pogledu najviše su osvojili Emiliju, nagovještavajući dublje razumijevanje koje je posjedovao nego što je otkrivao.
Kako je vrijeme prolazilo, Emilia i Alexander su se sve češće nalazili u društvu jedno drugoga. Šetali su šumom, upuštajući se u razgovore o životu i širem svijetu izvan granica njezina sela. Alexander je svojim obrazovanjem govorio o mjestima o kojima Emilia nije ni sanjala. Njegov je glas odzvanjao njome poput slatke melodije, otkrivajući područja koja je susretala samo u književnosti. Jedne večeri, dok su sjedili uz rijeku, Emilia je primijetila tračak tjeskobe u Aleksandrovim očima.
“Emilia”, rekao je tiho, “moraš shvatiti da ja nisam obični putnik.” Ja sam princ, prognan iz svog kraljevstva zbog spora u kojem nisam mogao sudjelovati. Moja potraga je za utočištem gdje mogu pronaći mir, ali moje srce je negdje drugdje…vezano odgovornostima koje ne mogu zanemariti.” Emilia je bila zapanjena. Princ? Otkriće je bilo gotovo previše za nju da shvati. Međutim, umjesto da iskusi bijes ili tuge, bila je preplavljena dubokom ljubavlju prema čovjeku ispred sebe.
“Alexander,” tiho je šapnula, “tvoje podrijetlo ili identitet nisu važni. Ono što osjećam prema tebi je stvarno i neće se promijeniti.” Alexander ju je nježno pogledao dok ju je nježno uhvatio za ruku. “Emilia, uzvraćam tvojim osjećajima. Ti rasvjetljuješ moj mračni život, ali bojim se da bi nam se putevi mogli razići.
Prije nego što odem, želim te pitati nešto značajno.” Srce joj je lupalo dok je čekala njegov odgovor. “Pridruži mi se”, preklinjao je “Prati me u moje kraljevstvo, bez obzira na to kamo nas put vodi.” Shvaćam da su pred nama brojni izazovi, ali s tobom pored mene Emilia je shvatila da bi ovaj izbor zahtijevao da ostavi iza sebe sve što je ikada znala, ali je brzo došla, odgovorila je tiho, a niz obraze su joj tekle suze sreće bit će uz tebe.
Ispod sjaja mjesečine te su se večeri Emilija i Aleksandar zavjetovali jedno drugome na vječnu ljubav. Sljedećeg su se jutra ukrcali iz sela, ruku pod ruku, spuštajući se stazom prepunom nade i neizvjesnosti. Njihova veza pobijedila je svaku prepreku na koju su naišli i zajedno su iskopali novo utočište u dalekom kraljevstvu, gdje su njihova srca konačno pronašla mir i sreću.
Kako je vrijeme prolazilo, njihova je ljubav ostala postojana – duboka, žarka i vječna. Emilija i Aleksandar utjelovili su sve što su zamislili jedno za drugo, pretvarajući svoju priču u legendu koja se prepričava generacijama, a koja stoji kao dokaz istinske ljubavi koja pobjeđuje sve prepreke i poteškoće.
