Ivo Andrić je rođen u Travniku kao rezultat čiste igre sudbine. Njegova majka, koja je bila u poslednjem mesecu trudnoće, došla je da poseti rodbinu, a tog 9. oktobra Ivo nije mogao da čeka i rođen je upravo u Travniku.
Dugi niz godina obitelj je živjela u Sarajevu; međutim, 1894. susreli su se sa značajnim financijskim poteškoćama. Kako bi osigurali njegovu sigurnost, obitelj je svoje posjede povjerila teti Ani u Višegradu. Tu je Ivo završio osnovno obrazovanje, a nakon očeve smrti vratio se u Sarajevo, gdje je završio gimnaziju.
- Prvi put je u brak stupio u 66. godini, oženivši se svojom velikom ljubavi, udovicom Milicom Babić. Pisac je 30 godina posvetio čekanju na Milicu. Priznao je da je “Jelena žena ke nema” skladana posebno za nju, odražavajući njegovu duboku naklonost. Teško je dokučiti da je Ivo Andrić ispoljio toliko strpljenja i upornosti u čežnji za Milicom, živeći uz nju i njenog muža kao blizak prijatelj i drug sve do smrti njenog muža. U tom razdoblju mnogi su ga etiketirali kao ekscentričnog neženju, sugerirajući da gaji averziju prema ženama, dok je cijelo vrijeme čekao svoju “Jelenu, ženu koju nema.
Ivo Andrić je shvatio duboku istinu: „Svaki autentični život je i lijep i izazovan.Prihvaćajući tu predodžbu, vodio je svoj autentičan i profinjen život, obilježen spokojem i spokojem, a zatim se zamislio: „Istinska i duboka ljubav spremno prašta i zaboravlja.Bračnim spajanjem Ive i Milice život je dobio pravi značaj, a Ivo je otkrio svoju pravu ljubav.„Spokojstvo i smirenost jedino su blago i najveća čast onih skromnih i nepoznatih.
Nakon godina ispunjenih ljepotom, Milica umire, što tjera Ivu da se povuče u osamu dok čeka svoje vrijeme da joj se pridruži: “Svi smo mi mrtvi, samo pokapamo jedni druge u nizu.” Dane provodi u izolaciji, baveći se čitanjem i pisanjem. Bilo je rasprava koje su sugerirale da je bio mentalno poremećen, da je lutao kućom dok je razgovarao sam sa sobom; međutim, stvarnost je bila da je komplikacija koja proizlazi iz poremećaja cirkulacije krvi rezultirala maglovitim stanjem uma.
- “Život predstavlja stanje neprekidne aktivnosti koja se neumoljivo kreće prema smrti, približavajući joj se na spor i postupan način; obrnuto, smrt služi kao rješenje za dugotrajnu nevolju poznatu kao život. Brojni aspekti postojanja usadili su nam strah, ali ipak bismo trebali da nismo podlegli takvim strahovima, trebali smo u potpunosti prigrliti život.
S obzirom na nedostatak rodbine, nastojao je osnovati zadužbinu namijenjenu općekulturnim i humanitarnim svrhama, koristeći svoju ostavštinu i autorska prava nakon njegove smrti. Izrazio je želju da ovom zakladom upravlja njegova dugogodišnja neslužbena osobna tajnica i prijateljica Vera Stojić te precizirao da bi dio sredstava trebao biti namijenjen za nagradu za najbolju kratku priču. Uz to, izrazio je uvjerenje da će Srpska akademija nauka i umjetnosti biti najsposobnija da odredi primjereno postupanje s njegovim rukopisima i prepiskom.
Njegov poznanik Erih Koš jednom je ovako opisao posljednje dane Ive Andrića:Oko 9 sati 17. prosinca telefonom me kontaktirala Vera Stojić kako bi me obavijestila da je Andrić proživio tešku i nemirnu noć, te da se jutros nije dobro osjećao. Došla je do terenske ambulante, a dežurni liječnik je konstatirao da mu je porastao tlak. Nakon ove procjene, dala mu je lijekove i preporučila mu da se posavjetuje sa specijalistom.
Prvi specijalist kojeg se Vera Stojić dozvala bio je dr. Slobodan Kostić, Andrićev sumještanin i šef Klinike za neurohirurgiju, koji se promptno odazvao njezinom pozivu.Sada sam pozvan da budem prisutan ako Andrić bude trebao prebaciti u bolnicu. Za desetak minuta stigao sam u kuću u kojoj je stanovao u ulici Proleterske brigade. Na vratima me dočekala Andrićeva domaćica i usputno pozvala da uđem.
U hodniku je dr. Kostić okretao telefon, pokušavajući dogovoriti odgovarajući bolnički smještaj. Za to vrijeme, Vera Stojić, koja stanuje na istom katu i do Andrića, čekala je u blagovaonici s torbom u ruci, spremna za odlazak.Na poziv da nam se pridruži, Andrić je izašao iz svoje sobe. Oprostio se, pokazujući trunku zbunjenosti, ali ostajući potpuno svjestan, popraćen onim izrazitim osmijehom isprike tipičnim za nekoga tko ne želi smetati drugima.
- Otišao je u kupaonicu, skupljajući sve potrebno za pranje i brijanje, uključujući i kapi za oči na koje ga je podsjetila Vera Stojić. Sve je to bilo upakirano u staru, smeđu i iznošenu torbu – onu koja nam je poznata već dugi niz godina. Kako se približavao trenutak odlaska, prisjetio se još jedne stvari i vratio se svojim koracima natrag u sobu.
Izvukao je tanku knjižicu, francusko izdanje “Samopromišljanja” Marka Aurelija, iz džepa i dodao je svojim ostalim stvarima. Kako prenosi Znanje.org, ovo je bilo njegovo posljednje čitanje. Potom je Andrić premješten na Vojnomedicinsku akademiju. Liječnički tim zadužen za njegu Ive Andrića izvijestio je da je pisac pretrpio značajne ozljede zbog komplikacija koje su proizašle iz cerebrovaskularnog poremećaja.
Uz oštećenje mozga pojavile su se komplikacije, uključujući upalu pluća i infekcije pojedinih unutarnjih organa, zbog čega je bio nužan nastavak intenzivnog liječenja.Ivu Andrića liječnici su održavali umjetno različitim metodama oživljavanja. Unatoč medicinskim prognozama i proceduralnim smjernicama, izdržao je gotovo tri puna mjeseca u bolničkom krevetu, vođen snažnom voljom koja je ipak bila zatvorena u krhkom tijelu.Ivo Andrić preminuo je 13. ožujka 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Kremacija njegovih posmrtnih ostataka obavljena je sutradan, 14. ožujka 1975. u Beogradu.
